

Priče su ovo iz stare paviljonske bolnice na brdu sv. Mihovila u Puli, danas napuštene i oronule, sačuvane samo na starim fotografijama.
One nam govore o autorici i njezinim suputnicima i supatnicima, o onima koji su bdjeli i brinuli o bolesnicima, o onima kojima je noć donosila tjeskobu i strah, kiša melankoniju i tugu a jutarnja svjetlost nadu i spokoj.
Sve se s protokom vremena mijenja, pa i atmosfera bolničkih odjela, ali uvijek, pa i danas, naći ćemo djelić onog minulog u liječničkim osjećajima i brigama.
Možda sve ovo djeluje samo kao jedan san, davno odsanjan.