Država i njezino kazalište

Država i njezino kazalište: Hrvatsko državno kazalište u Zagrebu 1941. – 1945. čita se, kao rijetko koja knjiga, u različitim ključevima: kao znanstveno i historiografsko djelo, kao kulturnoidentitetski esej, kao nedovršeni bildungsroman, kao fikcionalna povijest, u kojoj se povijest jednog mjesta sama interpretira kao fikcija… Ali na kraju, kao i na početku, ovo je gola istina! Toliko gola da stvara neizbježnu nelagodu.

— Miljenko Jergović

“Režim Ante Pavelića je od prvih dana uspostave NDH pokazao posebno zanimanje za područje kulture, te je u svojim programskim postulatima postavio stvaranje novoga duha na visoko mjesto u kreiranju cjelokupne državne politike… Kazališta su bila idealna mjesta utjelovljenja ‘nove hrvatske svijesti i osjećaja’, a ono zagrebačko je imalo postati središnjim mjestom prezentacije ‘novoga doba u uskrsloj državi Hrvatskoj’. No ubrzo nakon što je članstvo Hrvatskoga državnog kazališta potpisalo zakletve lojalnosti novoj državi i Poglavniku došlo je do snažnog ideološkog razilaženja kazališnog osoblja u raznim smjerovima, koje je Stanko Lasić gradirao od radikalne afirmacije preko kompromisne angažiranosti do striktne neutralnosti, ali i radikalne negacije”, piše autorica u uvodnoj riječi novog, dopunjenog i prerađenog izdanja knjige Država i njezino kazalište: Hrvatsko državno kazalište u Zagrebu 1941. – 1945. Djelo Snježane Banović kapitalna je znanstvena i stvaralačka rekonstrukcija opstojanja središnje kazališne institucije u kojoj se zrcali sveukupni društveni život Nezavisne Države Hrvatske ukazujući na prijeteće ideološke matrice totalitarizma.