.

.

U potrazi za drugim prostorom

U potrazi za drugim prostorom

Sociologijski aspekti sekundarnog stanovanja u Hrvatskoj
Cijena: 95,00 HRK
Cijena s popustom: 85,50 HRK
Količina

Monografija U potrazi za drugim prostorom: sociologijski aspekti sekundarnog stanovanja u Hrvatskoj sadržajno je podijeljena u slijedećih šest poglavlja: I. Uvod, II. Teorijsko- konceptualni okvir za analizu sekundarnog stanovanja, III. Obrasci korištenja stanova za odmor, IV. Evolucija sekundarnog stanovanja u Hrvatskoj, V. Anketno istraživanje – Zagrepčani u potrazi za „drugim prostorima“ te VI. Zaključne napomene. U Uvodu, nakon što je naznačio koju praksu pokriva pojam sekundarno stanovanje i nakon što je iznio osnovne argumente koji govore o relevantnosti sociološke rasprave o sekundarnom stanovanju u Hrvatskoj, autor apostrofira kako je ova knjiga rezultat pokušaja da se iznađu odgovori na dva važna pitanja vezana uz spomenuti fenomen. Prvo pitanje se odnosi na ishodišta te implikacije širenja sekundarnog stanovanja u Hrvatskoj, dok se drugo odnosi na samu prirodu takvog stanovanja na više adresa. Pri čemu je ovo pitanje o prirodi sekundarnog stanovanja sociološki intrigantnije te se može kazati kako i poduzeta analiza specifičnih obilježja tog fenomena u Hrvatskoj dobrim dijelom ima za cilj identificirati one elementa koji će pomoći da se složi mozaik i dobije uvid u narav ove multilokalne prakse. U drugom poglavlju koje je naslovljeno Teorijsko- konceptualni okvir za analizu sekundarnog stanovanja razlaže se teorijski okvir potreban za iznalaženje polazne hipoteze. Autor tezu o prirodi sekundarnog stanovanja izvodi iz postojećih znanja o dvije prakse za koje se može pretpostaviti da su na neki način srodne sa sekundarnim stanovanjem. Jedna je dakako (primarno) stanovanje, dok je druga praksa turizam (naime uvid u istraživačku tradiciju upućuje na to da se sekundarno stanovanje vrlo često dovodi u vezu s tom praksom). Dakle, pretresajući sadržaje pojmova stanovanje i turizam, pokušavaju se pronaći elementi koji će poslužiti za razumijevanje prirode ovakvog specifičnog stanovanja na dvije ili više adresa. Kontekst je to unutar kojeg autor poseže za preispitivanjem pristupa problemu stanovanja u društvenim znanostima, pokušavajući pritom argumentirati kako stanovanje treba razumijevati kao aktivnost i djelovanje koje nadilazi puku potragu za fizičkom sigurnosti i potrebu za lokaliziranjem fizioloških potreba. Radi se o shvaćanju prema kojem stanovanje – kroz rutiniziranje naše svakodnevice, uspostavu ordinarnost, samoproizvodnju, ukorjenjivanje te oblikovanje osobnog načina postojanja, individualnosti i identiteta – funkcionira kao ona praksa koja nas svakodnevno snabdijeva stabilnošću, olakšavajući nam bivanje u svijetu. Autor posebno ističe kako naznačena socijalna i psihička dimenzija stanovanja dobiva još više na važnosti s ubrzavanjem transformacijskih procesa kroz koje suvremeno društvo prolazi – radi se ponajprije o promjenama koje se odražavaju na uvjete življenja (pitanja kvalitete prostora u kojemu živimo, ali i načina na koji se odvija život) – čineći pritom našu svakodnevicu neizvjesnom, napornom pa i sve manje atraktivnom. Osvrćući se pak na turizam autor ističe kako je osnovno obilježje te prakse ograničeni prekid s uspostavljenim dnevnim ritmom života. Radi se o prekidu s rutinom koji pojedincu otvara prostor da se upusti u potragu za iskustvima i doživljajima koji nisu na popisu onih koji se susreću u uobičajenom i normalnom životnom okruženju. Drugim riječima, o turizmu se govori kao o praksi u kojoj je na djelu redukcija kompleksnosti života i svakodnevice uglavnom na užitak i koja je kao takva vrlo često upućena na aktivnosti koje su na određeni način ekstraordinarne. Kada je riječ o obilježjima sekundarnog stanovanja autor osim promjene stambenog objekta kao suštinske momente koji tu praksu čine specifičnom izdvaja još i promjene, kako životne sredine, tako i strukture provođenja vremena na toj drugoj adresi. Te promjene su inicirane nekim individualnim projekcijama ugodnog življenja u čijoj srži je želja za minimaliziranjem prisilnih radnji, pri čemu je ta želja za ugodom okvir koji služi za harmoniziranje onih aktivnosti koje su ionako sastavni dio svakodnevice. Imajući sve naznačeno u vidu, konkretno upućenost (primarnog) stanovanja na ordinarnost, a turizma pak na ekstraordinarnost, iznosi se teza da praksa sekundarnog stanovanja kroz svoju upućenost na izvrnutu ordinarnost, zapravo odražava utopijski karakter. Tu se autor oslanja na Michela Foucaulta i njegov koncept heterotopije – pojam se odnosi na mjesta koja funkcioniraju kao djelotvorno ostvarene utopije, a izrastaju na opreci spram prostora u kojemu živimo – te kao polaznu tezu sekundarno stanovanje označava kao praksu koja na određeni način pokušava stvari postaviti na pravo mjesto, odnosno kao heterotopičnu praksu koja ima karakter kompenzacije kojom se pokušava uspostaviti normalna funkcionalna ravnoteža narušena na prvoj adresi. Treće poglavlje Obrasci korištenja stanova za odmor započinje kratkim osvrtom na predmoderne prakse stanovanja na dvije adrese, a nastavlja se iznošenjem suvremenih primjera širenja sekundarnog stanovanja u Sjedinjenim Državama, Kanadi, Novom Zelandu, Rusiji, Španjolskoj, Grčkoj, Švedskoj i Danskoj. Uvidi u osnovne statističke pokazatelje i razne službene dokumente s jedne strane te publicirane znanstvene radove koji opisuju sekundarno stanovanje u spomenutim zemljama s druge strane, poslužili su za izdvajanje nekih temeljnih odlika procesa širenja fenomena u inozemstvu. Osim toga autor je u analizi širenja sekundarnog stanovanja u inozemstvu posebnu pažnju posvetio i problemu individualne motivacije te strukturalnih čimbenika koji pridonose bujanju te prakse, kao i problemu gospodarskih, prostornih i socijalnih promjena koje dolaze pod pritiskom porasta broja stanova za odmor. U četvrtom dijelu monografije naslovljenom Evolucija sekundarnog stanovanja u Hrvatskoj fokus se s inozemstva premješta na domaće prilike. Autor nas uvodi u problem kroz kratki osvrt na povijest prisutnosti stanova za odmor na prostoru današnje Hrvatske, od skromnih početaka u prvim desetljećima 20. stoljeća preko njihove društvene nepoželjnosti ulaskom u socijalizam pa do eksplozije njihova broja u 70-tim i 80-tim godinama prošlog stoljeća. Najviše prostora u ovom dijelu zauzima detaljna analiza podataka o stanovima za odmor prikupljenih Popisom stanovništva, kućanstva i stanova iz 2001. godine. Spomenuta analiza je išla u dva smjera. Na prvom mjestu cilj je bio doznati osnovne značajke i opremljenost fonda stanova za odmor, a to znači da su izneseni podatci o prosječnoj površini, sobnosti, vrsti zgrade u kojoj se nalazi te o opremljenosti pomoćnim prostorijama i infrastrukturnim instalacijama. Potrebno je napomenuti kako su kod ove analize podatci prikazani kumulativno na nacionalnoj razini, pri čemu je rađena komparacija između stanova za odmor i stalno nastanjenih stanova. Drugi smjer analize popisnih pokazatelja išao je prema dobivanju slike o prostornom razmještaju stanova za odmor. Autor se, raščlanjujući popisne podatke, bavio prisutnošću sekundarnih stanova po županijama i naseljima, gustoćom stanova za odmor u naselju, povezanošću veličine naselja i broja stanova za odmor u njima, zatim je pokušao identificirati svojevrsne „neuralgične točke“ u prostoru (po pitanju prisutnosti sekundarnih stanova) kroz analizu distribucije stanova za odmor s obzirom na odstupanje od nacionalnog prosjeka, i na kraju je napravljena usporedba veličine sekundarnih i stalno nastanjenih stanova na razini naselja. U ovom poglavlju ponuđen je i pregled literature koja je tematizirala problem koristi i šteta koje dolaze sa širenjem sekundarnog stanovanja u Hrvatskoj te literature koja je propitivala razloge zbog kojih hrvatska kućanstva posežu za stanovanjem na više adresa. Peto poglavlje Anketno istraživanje - Zagrepčani u potrazi za „drugim prostorima“ sadrži rezultate empirijskog istraživanja kojim se zapravo htjelo otići korak dalje u problematiziranju sekundarnog stanovanja u Hrvatskoj. Naime, autor ističe kako temeljni izvor informacija o sekundarnom stanovanju, a to su popisni podatci, ne nudi odgovore na sva postavljena pitanja pa se je stoga moralo posegnuti za alternativnom metodom prikupljanja podataka. Ta metoda bila je, kao što je vidljivo i iz spomenutog naslova, anketno istraživanje. U uvodnom osvrtu naznačene su okolnosti u kojima je anketiranje provedeno te je objašnjeno zašto je fokus na zagrebačkim kućanstvima. Posebno se skrenula pažnja na okolnost da su u istraživanje osim kućanstva sa sekundarnim stanom uključena i ona kućanstva koja nemaju takve objekte, što je pak omogućilo komparaciju te dvije skupine ispitanika. U poglavlju o metodologiji doznaju se podatci o uzorku (da je njime obuhvaćeno 1324 ispitanika te osnovna sociodemografska i socioekonomska obilježja), o samome anketnom upitniku (ukupni broj pitanja, omjer zatvorenih i otvorenih pitanja, specifični instrumenti) te o metodama obrade prikupljenih podataka. Analiza i interpretacija rezultata anketnog istraživanja iznesena je po slijedećim problemskim cjelinama: osnovna obilježja sekundarnih stanova, sociodemografska i socioekonomska obilježja kućanstava koja imaju sekundarne stanove, razlozi posjedovanja sekundarnih stanova te čimbenici koji utječu na lociranje sekundarnih stanova. U Zaključnim napomenama autor, nakon kratkog podsjećanja na polazna pitanja i postavljene teze, taksativno kroz petnaest točaka sintetizira nalaze dobivene analizom popisnih pokazatelja te one dobivene anketnim istraživanjem. U ovom sažetku pažnja će se skrenuti samo na nekoliko najzanimljivija saznanja do kojih je autor došao. U prvom redu treba istaknuti kako se usprkos pokazateljima koji su prikupljeni posljednjim Popisom, a koji otkrivaju znatno opadanje stope rasta broja stanova za odmor ipak ne može jednoznačno govoriti o smanjenju interesa hrvatskih građana za sekundarno stanovanje. Nadalje analiza pokazuje kako među sekundarnim stanovima u Hrvatskoj dominiraju relativno skromni, najčešće namjenski građeni objekti. Kada je pak riječ o odabiru lokacije, idiličan krajobraz zauzima prvo mjesto na popisu čimbenika koji utječu na to gdje će se smjestiti sekundarni stan, pri čemu je evidentna sklonost uklapanja tih objekata u postojeće naseljske okvire. Autor obrazac po kojem se u prostor smještaju sekundarni stanovi opisuje kao „potragu za selom blizu mora“, no ističe kako postoji i rezervna varijanta u vidu „potrage za selom blizu Zagreb“. Fokusirajući se pak na aktere sekundarnog stanovanja autor ističe kako je identificirana određena povezanost ekonomskog i stambenog statusa kućanstava (prvi u nešto većoj mjeri nego drugi) s odlukom o stanovanju na dvije adrese. Analiza je zatim pokaza kako je iskustvo sekundarnog stanovanja tek u manjoj mjeri povezano s nekim vidom nezadovoljstva spram života u urbanoj sredini, odnosno spram zagrebačke svakodnevice. I na kraju se ističe kako dobiveni nalazi upućuju na to da posjedovanje sekundarnog stana, osim što se povezuje s rekuperacijom od nedaća koje nosi život na prvoj adresi, može biti i rezultat ekonomske računice, zatim specifičnog životnog stila ali ponekad i isključivo u službi jeftinog jednokratnog provođenja godišnjeg odmora. Imajući to u vidu, autor zaključuje kako je polazna teza koja vidi sekundarno stanovanje kao heterotopičnu praksu kroz koju se traga za nekim vidom kompenzacije tek samo jedan od interpretativnih okvira.

Podaci

Nakladnik
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar
Biblioteka
Biblioteka Centra za urbane i ruralne studije
Uvez
Meki uvez
Jezik
hrvatski
Broj stranica
292
Godina izdanja
2011
ISBN
978-953-6666-72-0

Proizvod trenutno nema recenzija korisnika