Što mi je šaputao Zeus?

Koje je to tajne, ili istine, šaputao Zeus autoru, ili lirskome junaku, to pitanje nameće nam se makinalno, čim pročitamo naslov knjige „Što mi je šaputao Zeus?“. Mogu li one pomoći suvremenom čovjeku, čitatelju da se suoči sa svakodnevnim pitanjima, ali i da opstane, preživi u ovome ranjenom dobu, svijetu nekih drugih bogova? Na svome putu od stihova Dražen Katunarić u ovoj knjizi na rapsodijski način, pitko i lepršavo propituje i preispituje koliko je antičkoga, mitskoga zapravo ostalo – u nama i oko nas. I čini se da je poslušao savjet velikoga Zbigniewa Herberta, koji se kao i on u svome djelu oslanja na antičku i mediteransku tradiciju, te dopustio, prepustio grčkim bogovima i mitskim junacima Apolonu, Heri, Afroditi, Dionizu, Orfeju da slobodno ulaze i izlaze iz labirinta pjesme, labirinta svakidašnjice, premošćujući stoljeća i tisućljeća, te komuniciraju, komentiraju – ponovno žive i kreiraju…

Širok je spektar akcija u kojima pjesnik to postiže, od najobičnijih, poticanja pauka u kupaonici, kojega naziva Arahna, po lidijskoj tkalji koja je, natječući se u tkanju s Atenom, satkala priču o pustolovinama bogova, da radi, a ne spava, do onih uzvišenijih, kada se ustručava zazvati boga plodnosti i uživanja, kojemu se obraća sa strahopoštovanjem, jer bi mogao popustiti njegovu utjecaju. U kojem svijetu živimo i kojem svijetu pripadamo, kao da stalno ispituje pjesnik te sjene vjekova, ovom ili onom, ili je svijet uvijek jedan, prepleten, svevremenski, a mi smo samo statisti, nedostojni bilo kakve važne uloge, prepušteni crnom jedru za drugu obalu.

Ivan Herceg