Djela

U ovo su izdanje uvrštena sva danas poznata djela Hanibala Lucića, priređena prema njihovih prvim tiskanim izdanjima: Skladanja izvrsnih pisan razlicih (1556) – Pariž Eleni, Pisni ljuvene, drama Robinja, U pohvalu grada Dubrovnika i Pisni razlicim prijateljem – te Sonetti (1556), čije je postojanje prije nekoliko godina otkrio priređivač ovog izdanja. Talijanske je sonete preveo Borna Treska.

***

”Nakon više od četiristo i pedeset godina okupljaju se ponovno na jednom mjestu sva preživjela djela Hanibala Lucića, čime se novim pokoljenjima čitatelja na provjeru i uživanje daje književni opus koji stoji u samom središtu još uvijek nedovoljno istražene hrvatske renesanse. Za svoga života Lucić nije tiskom objavio nijedno svoje djelo, ali ubrzo nakon njegove smrti tiskane su mu u Veneciji dvije knjige: zbirka pjesništva na hrvatskom jeziku naslovljena Skladanja izvrsnih pisan razlicih i zbirka pjesništva na talijanskom jeziku naslovljena Sonetti.

[...] moramo imati na umu da je Lucić izrazito obrazovan govornik, da je poznavao najmanje tri jezika, da je svoj književni jezik gradio u dijalogu s drugim jezicima, posebno latinskim – glavnim jezikom humanističke škole koju je pohađao, te da stoga nikako u njemu ne možemo gledati nekog tipičnog predstavnika hvarskog dijalekta XVI. stoljeća. Nije Lucić zbog toga ništa manje Hvaranin, samo je potrebno da pojam Hvaranina znatno proširimo.

[…] Upravo su Lucićeve poslanice upućene književnim prijateljima najsnažnija poveznica između njegova hrvatskog i talijanskog opusa. Većina Soneta ne bavi se politikom nego poezijom, što se iz sačuvanog rukopisnog fragmenta na temelju kojega je Lucić kao talijanski pjesnik ušao u Akademijino izdanje nije moglo naslutiti. Nakon desetak pjesama koje slave postignuća mletačkih dužnosnika u Dalmaciji slijede pjesme u kojima se očituje Lucićeva povezanost s pjesničkim krugovima u Kotoru, Splitu i Zadru, dok Dubrovnik – zanimljivo je – sasvim izostaje, kao što dubrovačkih pjesničkih korespondenata nema ni u Skladanjima. Taj je izostanak posebno zanimljiv jer je utvrđeno da je Lucić inače revan čitatelj dubrovačke poezije, do koje je mogao doći samo u rukopisnom obliku, kao što je utvrđeno i to da je od svih hvarskih renesansnih pjesnika Lucić usvojio najviše dubrovačkih jezičnih obilježja.

[…] Lucić je hvaljen kao naš ponajbolji renesansni lirik, njegova Robinja izuzetno je važan događaj u povijesti naše starije drame, njegove pjesničke poslanice izrazito su vrijedni svjedoci naše renesansne kulture, a među njegova postignuća možemo ubrojiti i činjenicu da je svojom pjesničkom pohvalom Dubrovnika sudjelovao u inauguraciji jedne važne tradicije koja je našla nastavljače u šesnaestom stoljeću i svoj vrhunac dosegla u Gundulićevoj Dubravci.ˮ (Ivan Lupić)