Djeca albatrosa

Roman Djeca albatrosa nema prave radnje, nego na tragu nadrealističkog pisma istražuje ljude i događaje upisane u pariški vremenik: tu su i Henry Miller, i Anaïsin autoritarni otac, i feminilni rođak Eduardo Sánchez...
Prvi dio romana, "Zapečaćena soba", referira se na Anaïsinu kuću s jednim prozorom koji je vječno zatvoren. Sobe zapravo nema, riječ je o metafori kojom autorica upućuje na svoj dnevnik kao prostor pohranjenih priča. Jer to je unutarnji svijet, odslik izvanjskoga i maketa stvarnosti posredovane tekstovima, a ona je Djuna, plesačica koja čeka ljubav i sluša razne glasove iz prošlosti i sadašnjosti. Ples je njena komunikacija sa svijetom, put kojim mladići dolaze do nje... Lica ljubavi. Širenje obzora. Sve su to stanja koja je teško opisati riječima svakodnevnoga govora. Stoga pripovjedačica poseže za pjesničkim slikama i svoja iskustva iz sfere senzualnosti opisuje uz pomoć univerzalnih pjesničkih simbola i intermedijalnih citata. Korijen “posebnosti” nekih osoba stvara fosforescencija koja, kako tumači Djuna, dolazi iz magičnog svijeta djetinjstva. Kamo to svjetlo kasnije odlazi? Sja li to iz njihovih tijela supstanca vjere kao fosforescencija iz albatrosa?
Drugi dio romana, naslovljen "Kavana", događa se na javnome mjestu, u lokalu, središtu društvenog života međuratnoga Pariza. Slikar Jay najjača je figura maloga, zatvorenoga “kružoka” kojemu pripadaju nepostojana Sabina, bezvoljna Lillian i inspirativna Djuna. Sve tri žene u vezi su sa slikarom i svaka je na svoj način ovisna o njegovoj pažnji, s time da je Djuna ipak slobodnija od svojih prijateljica jer je “više od žene”, kako kaže Jay, čija je inačica vatreni Henry Miller. No ono što je zajedničko junacima s bogatim “unutarnjim krajolicima” jest trauma iz djetinjstva, od koje je počeo bijeg u prostor neobuzdane mašte. Kod Anaïs Nin, odnosno njene “ispostave” Djune – to je incest.