Dharmine skitnice

„U zagonetnom i prastarom blaženstvu Budinih polja, shvatio sam da mogu činiti što god želim... da mogu otići kamo me je volja, pronaći savršenu samoću i zagledati se u savršenu prazninu vlastitog uma, osloboditi se od svih i bilo kakvih ideja, uživati u praznini... Jer, sve je moguće. Ja sam Bog, ja sam Buda, ja sam nesavršeni Ray Smith, sve sam to istovremeno, ja sa prazan prostor, ja predstavljam sve stvari. Imam sve vrijeme ovoga svijeta i svačijeg života, i činim ono što treba činiti, činim ono što je već učinjeno, činim bezvremeno činjenje koje je savršeno neizmjerno...“

Tako razmišlja Ray Smith, kako se u romanu Dharmine skitnice nazvao Jack Kerouac, „ajmo reći“ najbitniji beat-književnik. Držeći se svoga osnovnog pravila da se sve mora događati spontano i nadahnuto, jer „doista je teško ako moraš živjeti život“, autor ovdje opisuje događaje koji su se stvarno dogodili: od jedne književne večeri, preko uspona na Matterhorn, odlaska kući za Božić, ispraćaja prijatelja, također bitnika, Garyja Snydera na put u Japan te dvomjesečnog samovanja na Desolation Peaku, gdje je radio kao požarni promatrač. Naslov ovoga inspirativnog romana u sebi uključuje zen-budistički izraz dharma, koji znači „sveopću istinu koju je objavio Buda“, čime Kerouac naglašava univerzalnost svojega religioznog iskustva.

A dharmine skitnice, pak, su dobrodušna tumarala s naprtnjačama na leđima, koji ne žele udovoljavati zahtjevima općega društvenog interesa, da budu robovi radnog sustava, proizvodnje i potrošnje; uspinju se na planine da bi ondje meditirali, lutali prirodom da bi osjetili zov divljine, da bi otkrili zanos pod zvijezdama... Kerouac se i sam smatrao okorjelim dharminim skitnicom: „Znao sam da sam najgori skitnica na svijetu. Dijamantna svjetlost svjetlucala mi je u očima... kao i vizija vječne slobode svakome i svim živim stvorenjima.“