Daniel Dennett i evolucija duše

Danas znamo da je čovjek (kao i ostali biološki organizmi) sastavljen od nevjerojatnog broja stanica koje su svaka za sebe sebični, nesvjesni robot, automat. Stoga je potrebno objasniti kako takve stanice izgrađuju biološki organizam koji je definiran granicama svojega tijela, čime se razlikuje od ostatka svijeta i okoliša u kojem živi, ali i to, kako se događa taj prijelaz u baš takav biološki organizam koji postaje svjestan nesvjesnih stanica koje ga izgrađuju.

Kao autor trinaest i koautor više knjiga, uz preko tristotinjak znanstvenih radova te stalnu prisutnost u javnosti i medijima zahvaljujući angažmanu u pokretu Novog ateizma, Daniel Dennett bio je jedan od najutjecajnijih filozofa i autora na Zapadu. Dennett je u filozofiji izrazito pragmatičan: on ne inzistira na filozofskoj strogosti kategorizacije, nego na funkcionalnosti teorijskog okvira. Tako bi bilo posve legitimno govoriti o mozgu, pa i o neuronima, kao da imaju ciljeve ili donose zaključke, ako se takav govor pokazuje objašnjavajuće plodnim i prediktivno korisnim.

Premda na retoričkoj razini njegovo stajalište zadržava privid ontološke neutralnosti, eliminacija subjektivnosti, doživljajnosti i fenomenološke intencionalnosti pokazuje da njegov sustav nije metodološki nego ontološki zatvoren. Tako Dennettova filozofija postaje neodrživa jer ono što se predstavlja kao znanstveni minimalizam zapravo prikriva snažnu metafizičku poziciju, čime se znanstveni projekt nepotrebno opterećuje filozofskom dogmom. Nasuprot tome, znanost najbolje funkcionira onda kad joj pristupamo iz ontološki labave, ali metodološki stroge pozicije – iz koje se izvodi njezina snaga, otvorenost i stvarna interpretativna učinkovitost.