Beskrajni poremećaji

Franolićeva zbirka "beskrajni poremećaji" sastoji se od sedamnaest međupovezanih kratkih priča podijeljenih u dva isprepletena ciklusa - "Seobe" i "beskrajni poremećaji". Zbirka se bavi ljudima koji imaju društvene i ekonomske aspiracije. Bavi se - zapravo - dvjema skupinama ljudi koji imaju aspiracije, a one mogu biti različitije. Prva od njih su migranti koju su na dugom, često višegodišnjem putu od južne i centralne Azije do sjevera Europe zapeli negdje tamo u limbu bosansko-hrvatske granice, u Međuzemlju gdje je postojbina sad već jako daleko, gdje je put koji su prošli golem, cilj je blizu - a opet nedostižan i nedosegnut. Druga skupina aspiranata u Franolićevoj prozi su - Hrvati. Točnije - mladi, muški, testosteronski Hrvati s jadranske obale. Ljudi koji bi (da je drukčije pao grah geopolitike i geografije) možda i sami obijali granice u težnji da emigriraju na Sjever. No, dopala ih je obala, dopao ih je lutrijski zgoditak turizma, pa sad iz njega žele izvući sve što mogu. Žele izmusti prenamjenu građevinskih zona, veći koeficijent izgrađenosti, bolju poziciju u familijarnoj podiobi, bolju poziciju kod lokalne politike, žele - na koncu - izvući i galebarski seks s "fureštima". Pred njima je dobitak na lutriji. Žele stoga sve, sad i odmah, a u tom grabljenju ih vodi bespomamna, sebična glad dojučerašnje sirotinje. Jedna od dviju skupina likova Franolićeve zbirke je sada ono što je druga bila još prekjučer, ili pred pedeset godina.

Jurica Pavičić