Crtice

Draga Zrinka, nisam te zaboravio. Mislio sam da čekam da se vratiš s puta, iz Italije, ali zapravo je riječ o tome da se nisam htio odvojiti od tvoga rukopisa. Čitao sam ga pretenciozno i važno, htio sam sugerirati, određivati, uređivati i ocjenjivati, a onda sam se prepustio i uživao u onome što su samo naizgled zapisi, obiteljski zapisi, a rastu uzduž i poprijeko prema svemu drugom, važnom i nevažnom, prolaznom i sačuvanom. Zapisi o djetinjstvu, odrastanju, sudbinama i slučajnosti i — možda prije svega — o strasti življenja, što znači rada, rada na sebi i za druge, a može i drukčije, povratno, što dobivamo kad znamo davati, kad želimo itd. itd. itd. Tko sam ja, mislio sam na kraju, da bilo što određuje i sugerira. Dovoljno je bilo čitati, s užitkom. Nisam siguran da treba bilo što mijenjati, dotjerivati, jer to bi bilo, što bi to bilo? Rukopis: objaviti. Čitati ga s užitkom i iz užitka!

– – – iz pisma urednika Miroslava Mićanovića

Svojim je „Crticama“, zrelo i čitko ispisanim, Zrinka Paladino popunila bilježnicu kakvu ćemo svi rado listati, čitati redom ili nasumice, stiskati je na grudi raznježeni ili nasmijani. U njima su priče koje razum osjeća i srce razumije pa dijete u nama onamo želi preseliti, pomalo ih prepoznajući kao svoje, a odrasli mi s njima se lako poistovjećujemo jer su krojene po mjeri našeg čitateljskog, estetskog i emotivnog senzibiliteta.

– – – iz recenzije Đurđice Čilić