

Kad se Kim Jiyoung rodila, svi su očekivali dječaka. U djetinjstvu je sobu morala dijeliti sa sestrom jer je brat morao imati zasebnu sobu. U školi su je vrebali učitelji, a otac ju je zlostavljao kad bi se kasno navečer vraćala kući. Iako dobra studentica, na studiju nije dobivala preporuke za posao, a kad se napokon zaposlila, unatoč dobrim rezultatima, nije mogla napredovati. Udavši se i rodivši, posvećuje će obiteljskom životu. A onda se počinje čudno ponašati: oglašava se glasovima drugih žena, živih i mrtvih, i mora otići na liječenje, gdje će ispričati cio svoj život jer njezino stanje očito nije posljedica nedavnih događaja. Pisan poput kliničkog izvještaja, ukazao je na mizoginu situaciju u društvu u kojem se žene od rođenja dovode u podređen položaj koji ih, prema autoričinu mišljenju, može odvesti u teške psihičke poremećaje. Ženama se zamjera ako ostaju kod kuće, a zamjera im se i ako se posvete karijeri, situacija je zbunjujuća, žene se sve teže snalaze.