Na peteljci od trošnosti

Glumčev povratak pjesništvu u novom mileniju dogodio se u izmijenjenom poetičkom i društvenom kontekstu. Nećemo preuveličavati činjenicu da je hrvatska poezija kroz to vrijeme obilno iživjela svoju »splendid isolatio« i neoavangardističke opcije, osjetivši još jednom kušnju mimetičke verifikacije, neorealističke »kupke«. Doista, nakon prevlasti »semantičkog konkretizma«, odnosno svih oblika verbalne euforije i jezične iščašenosti, ukazala se potreba za pisanjem »s pokrićem« referencijalnosti. Glumac nipošto nije slijedio nekakav trend neorealizma (ili neoegzistencijalizma), nego je do  s v o j e  »verističke« ili čak naturalističke ekspresivnosti došao postupnim razvijanjem vlastita kontinuiteta samosvojne komunikativnosti i stavljanjem u igru vrlo osobna uloga.