

Roman-esej o potrazi za emocionalnim utočištem i prisjećanjem na suvremenike i uzore. Fluentan, živ i gust tekst traži pomnu usredotočenost, a vodi priču o djetinjstvu u provinciji te o zagrebačkim umjetničkim krugovima sedamdesetih i ranih osamdesetih godina u kojima je pjesnikinja stjecala spisateljsko samopouzdanje među uzorima i ljudima koji su je inspirirali. „Iza nas je postojao Woodstock, ispred nas zlatne sedamdesete kad se svijet mogao dohvatiti rukom, i svatko je ponešto znao ili slutio, grabeći svoju priliku,“ piše Božica Jelušić, vraćajući se u doba kad je raspravljala o poeziji sa svojim literarnim uzorom, a vikende provodila s mističnom V., čije „Brdo iza oblaka“ čeka objavljivanje. „Teška ljeta“ teško je nazvati romanom, prije svega je riječ o hibridnoj formi temeljno esejističke vokacije kroz čija se vrtloženja prati rast, traganje i formiranje protagonistice - ustvrdila je Nives Franić u svom prikazu. Kako u recenziji zapaža Božica Brkan, poetesi je u Teškim ljetima ipak ključan pojam posljednje slobode. "Umornoj školnici u godinama koja vuče plastične vrećice i gura bicikl (da se barem na nešto u životu može osloniti), kojoj ne staju na zebri u njenom malome gradu, a ona je kao u radijskoj emisiji Arisa Angelira čovjek 20. stoljeća nespremna na promjene, neshvatljiva svijetu, pa i najbliskijima, koji neprestano očekuju da konačno odraste, ona koja je sve vidjela i sve doživjela, koju nije strah više ni od čega, želi svoje vrijeme iskoristiti na najbolji način." Likovima koji se pojavljuju u romanu ne navode se puna imena, već su na kraju knjige dodane njihove biografije. Uz impresivan stil i dominantne protagoniste, roman „Teška ljeta“ svjedoči kako su mladi umjetnici birali suvremenike koji će ih nadahnuti – kako su se prepoznavali, što su nalazili jedni u drugima, kako su djelovali jedni na druge, brusili kriterije i odmjeravali svoje visoke ambicije i aspiracije? Koga u svojoj sredini respektira pjesnikinja koja prevodi SylvijuPlath i Virginiju Wolf, s kim razgovara i o čemu, tko je njezina inspiracija, emocionalna podrška i umjetnički orijentir? Lada Žigo Španić primjećuje uzbudljivost maestralno napisane knjige i ističe tri kraja romana koja personifciraju tri kralja koji donose darove: "Na koncu ostaje nada, ona koju donose tri kralja još u djetinjstvima – jednu donosi Gašpar, kralj svjetla i čuvar blaga, drugu donosi Melkior, zaštitnik putnika, treću donosi Baltazar, zaštitnik fizičkog i mentalnog zdravlja."
S obzirom da je knjiga autobiografskog karaktera, kod spominjanja određenih osoba, pa makar bilo i s inicijalima, može se pretpostaviti o kome se radi, ali u nekim dijelovima knjige nalaze se površna i netočna zapažanja o osobama koja su danas poznata. Primjerice K., o kojem je pisano pretenciozno i izmišljeno u nedostatku osobnog poznavanja osoba. Ako je i priča o njenoj prijateljici V. i o K. osobni doživljaj autorice, onda se može i naslutiti da je autorica bila prilično pod egocentričnom i samodopadnom frustriranom stanju da bi mogla pisati objektivno bez pristranosti. Da bi se bolje ušlo u osobnost drugih osoba, ponekad je bolje posavjetovati se s ljudima koji su ih istinski poznavali, ovako navedeni opisi i objašnjenja djeluju izmišljeno i prilično površno, a knjiga više ulazi u stil fantastične literature nego kao autobiografski zapis autorice. Ukupni dojam je zbrkanost misli s prizvukom velike nostalgije za izmišljenim prošlim...