Botanika ludila

„Moja je obitelj nadarena za ludilo. Oduvijek je tako, sve dosad to nam je bilo gotovo normalno. Djeca liječnika natprosječno često studiraju medicinu; djeca pacijenata natprosječno često postaju objekt medicinske analize. Ima podosta objašnjenja i naziva za ove učestalosti. Mitološkim jezikom: kletve predaka. Medicinskim: predispozicije, emocionalni obrasci, genetske, nasljedne bolesti.“

Nakon deložacije majke iz njezina stana, pripovjedaču ostaju tek krhotine obiteljske povijesti. Kako je majka završila na odvikavanju od alkohola? Koji su uzroci očeve depresije? Što je baku natjeralo na dvanaest pokušaja samoubojstva? I tko je bio djed koji je pola života proveo u psihijatrijskoj ustanovi? Dok secira članove obitelji kao na operacijskom stolu, prisjeća se vlastita djetinjstva i odrastanja u minhenškoj radničkoj četvrti, odlaska u New York i bečkih godina provedenih u kavanama s knjigama. Čitanje je njegova ovisnost i bijeg od stvarnosti, a strah od ludila njegov trajni pratitelj koji će ga naposljetku dovesti na psihijatrijski odjel – ali u ulozi psihologa. U radu s pacijentima otkriva da su dijagnoze samo pomoćni alat, a razlika između normal¬nog i nenormalnog većinom proizvoljna. 

Leon Engler u svome duhovitom i snažnom prvijencu lucidno spaja obiteljsku pripovijest i povijest psihijatrije te sa zadivljujućom lakoćom progovara o začudnostima i raskolima ljudske psihe zbog čega se roman Botanika ludila čita kao pravo slavlje života i ljudskosti.