Bolero za Ionesca

„Kada bi se za spas čovječanstva moralo žrtvovati jedno dijete, vratio bih Bogu ulaznicu, ne bih ga žrtvovao“, citat Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga, paradoksalno, mogao je biti i početni u romanu glumca, novinara, kazališnoga kritičara i urednika Andrije Tunjića „Bolero za Ionesca“, objavljenoga nedavno u Nakladi Bošković. Iako, ima razloga zbog kojih je autor izabrao onaj Eliezera Wiesela: „Tko prešućuje žrtve, ponovno ih ubija“. Svojim prepoznatljivim, novinarskim stilom, ispisao je Tunjić potresno djelo na gotovo četiri stotine stranica, djelo koje govori o potrazi za ubojicama roditelja glavnoga junaka Jakova Lukina. Sedam dana nakon sprovoda Jakovljeva kći Ilina nazove novinara Frana Altarca kako bi mu povjerila očeve zapise. Ostaje zagonetnim kako je Fran ostao neupućenim u smrt daljega rođaka i prijatelja pokojnoga strica, s kojim je dijelio tvrdi redakcijski kruh, Fran kao novinar, a Jakov kao lektor u dnevnim novinama. No ni činjenica čitateljskih propitivanja autorovih postupaka ne mijenja zaplet svehrvatskoga romana turobne povijesti dvadesetoga stoljeća. Poštujući pokojnikovu posljednju želju, Altarac, natopljen knjiškim znanjem i poznavanjem hrvatske povijesti, uranja u rukopis podijeljen na „Korijene zla i mržnje“, „Muzej ubijenoga sela“ i „Bolero za Ionesca“. Iako će čitatelji Tunjićeva romana i sami spoznati zašto baš taj naslov, vrijedi spomenuti da glasovita skladba Mauricea Ravela prati i zateknuće Altarca uz vijest o Jakovljevoj smrti i konačno, završno kazališno uprizorenje obrade „Stolica“ Eugènea Ionesca, u izvedbi amatera iz rodnoga mu sela. Doista je knjiga mogla imati i naslov „Bolero za Dostojevskoga“ ili „Bolero za Bulgakova“, pa čak i „Bolero za Juraka“, jer sve što se usložnjava pred čitateljem golema je Jakovljeva ispovijed, otkrivanje i svoje i tuđe prošlosti putovanjem na razmeđi Gornjega i Donjega Sela, srpskoga i hrvatskoga, smještenoga u Bosni i Hercegovini.