Bidon

Protagonistica romana Bidon je djevojčica koja se nakon smrti "vraća“ u zavičaj, u Istru, da osvijesti ključne trenutke djetinjstva koje joj je bilo naprasno, grubo prekinuto. To romanu daje jaku dozu napetosti, a čitanju karakter detekcije – jer, što se to tako strašnoga zbilo kad sve teče tako mirno, tako vedro, tako normalno?

Važna odlika knjige dojmljivo je stapanje atmosfere prostora, psihologije likova i njihovih postupaka, koji od dočaranog emocionalnog stanja često odudaraju, pri čemu je motiv prešutna prihvaćanja sudbine i odluke drugoga, čak i kad je to na vlastitu štetu, vrlo bitan za dramaturgiju romana. Dijaloškom karakterizacijom junakinje kroz interakciju s roditeljima, djedom, bakom, susjedima i drugom djecom u vedrome je tonu postavljen temelj za razumijevanje vremena i prostora – Istre 1970-ih. Točnije, Pule kao arhetipa većeg provincijskog grada i arkadijske idile unutrašnjosti Istre, obilate legendama o nadnaravnim bićima, a koja postaju važnim pobočnim likovima ovoga poezijom i magijom oplemenjenog romana.

Povjerenje djeteta je bezgranično, njegova vjera u ljude nenarušena je dvojbama odraslosti, i iznevjeriti to povjerenje znači utrti put ka tragediji. Ali, kad blisko okruženje prožme silovit, katarzičan užas spoznaje o iznevjerenom povjerenju, što biva s djetetom-žrtvom, ako vlastita obitelj i nju samu optužuje?

Radi se o mučnoj temi koju je teško premostiti racionalno, ne može se o takvim stvarima napisati priručnik, ali može roman, dirljiv i potresan.