Barokna sakralna arhitektura Đakovačko-osječke nadbiskupije

Cilj istraživanja koje je prethodilo ovoj knjizi bio je istražiti uvjete i načine prihvaćanja baroknog stila na području istočne Hrvatske, odnosno teritorija koji je danas pod crkvenom nadležnošću Đakovačko-osječke nadbiskupije. Budući da tamošnja sakralna arhitektura prve polovine 18. stoljeća pokazuje tipološke i oblikovne razlike u odnosu na istovremenu arhitekturu na drugim područjima kontinentalne Hrvatske, namjera je bila utvrditi ishodišta novog stila. Ona su pak prepoznata na području i u okolici Beča te na teritoriju nekadašnje Ugarske, što je logično s obzirom na činjenicu da se istočna Hrvatska nakon oslobođenja od Osmanlija našla pod izravnom upravom Habsburške Monarhije i njezina središta u Beču. U razdoblju intenzivne revitalizacije i rekristijanizacije tog područja glavni kreativni impulsi dolazili su iz sjedišta Monarhije (Beča) i to ponajviše iz samog političkog vrha (Dvorska komora, princ Eugen Savojski) te pripadnika europskog plemstva koji stječu veleposjede na novoosvojenim područjima. Pritom su bili angažirani strani arhitekti među kojima se mogu prepoznati Johann Lucas von Hildebrandt i njegovi sljedbenici, a zatim i brojni graditelji dunavskoga graditeljskog kruga koji su djelatni na podunavskom području Habsburške Monarhije, osobito na prostoru oslobođenom od Osmanlija. Stoga, realizirani projekti prezentiraju ključne struje austrijskog i mađarskog zrelog baroka...