Badem

RECENZIJA:
WON-PYUNG SOHN: Badem

Kada sam uzeo ovu knjigu u ruke, odmah mi se svidjela. Ne znam kako objasniti taj prvi
dojam, ali tako jednostavan naziv davao mi je nadu da iza njega stoji zanimljiva priča. Iako
onih 278 stranica nije baš zvučalo motivirajuće, dok sam čitao prve stranice, shvatio sam da
preda mnom možda stoji najbolja knjiga koju ću ikada pročitati i nisam se prevario. Glavni lik
je tinejdžer Yunjae, dječak koji boluje od aleksitimije – poremećaja zbog kojeg ne može
prepoznavati ni vlastite ni tuđe emocije. Uzrok je nerazvijena amigdala, mali dio mozga koji
izgleda kao badem, što je i osnova naslova romana. Yunjae ne osjeća strah, ne osjeća tugu, ne
osjeća radost na način na koji bi trebao. Živi uz majku i baku koje ga strpljivo uče kako
funkcionirati u društvu, kako čitati ljude oko sebe, kako se ne isticati. A onda se dogodi
tragedija koja ga ostavlja samog na svijetu i tu zapravo počinje prava priča.
Trenutak koji me osobno najviše dirnuo, pored onoga kad ostaje sam, bio je trenutak kada
Yunjae upoznaje Rosu. Do tada sam čitao o dječaku koji je miran, hladan, bez reakcija i
emocija koje bi ti rekle da je uopće živ iznutra. Zamišljao sam ga kao neku vrstu robota i onda
se polako, kroz susrete s Rosom, počinju događati neke male promjene u njemu. No to nisu
nagle ni dramatične promjene, već su tihe i postepene. Počinje primjećivati stvari koje prije
nije primjećivao, osjeća neku silu koja ga vuče prema njoj, ali je ne može definirati jer je
doživljava prvi put u svom životu. Čitatelj, međutim, to prepoznaje odmah i u tome je, po
meni, najveća vještina ove autorice. Lik Gona, Yunjaeova problematičnog prijatelja, zajedno s
Yunjaeom čini priču o dvojici čudovišta o kojima čitamo već na početku romana. Iskreno,
smatram da je Gon dobio preveliku ulogu u djelu jer mi kao lik jednostavno nije legao, djeluje
kao da je uvijek na rubu nečega, što mi je ponekad bilo malo previše. Ali s druge strane,
razumijem zašto je autorica to napravila, Gon je kontrast Yunjaeu i zajedno imaju više smisla
nego svaki zasebno. Ipak, smatram da se to moglo postići s manje dramatiziranja njegova
života, ali taj detalj neće utjecati na moju konačnu ocjenu.
Što točno reći za stil pisanja knjige koja je u meni probudila emocije kakve nijedna knjiga u
mom životu nije uspjela probuditi? Teško je pronaći prave riječi za ovakvo djelo. Očito je
kako autorica ima psihologiju i upravljanje emocijama u malom prstu, nema nepotrebnih

opisa ni dugih filozofskih raspravljanja kakva su česta kod pisaca koji se bave sličnim
temama. Čita se brzo, gotovo kao da gledaš film i svih 278 stranica pročitao sam za dva dana.
To i ima smisla jer je Won-pyung Sohn inače redateljica i scenaristica, tako da apsolutno zna
gdje ubrzati, a gdje usporiti, i to se osjeća na svakoj stranici. Ono što me na kraju ostavilo bez
teksta jest taj zaključak romana da ljubav i blizina voljenih mogu promijeniti čovjeka i u
njemu probuditi nešto što po svim zakonima biologije nije moguće. Radnja romana nije
savršeno riješena, ali ima neke topline u tom zaključku koja ostaje dugo nakon što zatvoriš
knjigu.
Moja ocjena za ovo djelo je čista petica. Badem je jedina knjiga koja me natjerala da se
zapitam kako bi izgledao moj život da ne mogu osjetiti ono što osjećam svaki dan. Toliko
imam pitanja i zanimanja za ovu temu u svojoj glavi da bih bio presretan da postoji nastavak
ove knjige. To je za mene znak da je knjiga ostavila pravi trag. Preporučujem je svima koji
vole priče o odrastanju i o tome koliko jedna osoba može nesvjesno promijeniti drugu. Ali
posebno onima koji tvrde da ne vole čitati jer sam i sebe smatrao jednim od njih, no ova
knjiga je totalno promijenila način na koji gledam knjige.