Aristotel je mučio pčele

Kao nekadašnji “kvorumaš”i američki đak pjesnik Nikola Petković ostao je vjeran postmodernističkoj matrici u postavu lirskog subjekta, što podrazumijeva da autor raspolaže visokom razinom samosvijesti pri kreiranju poetskog teksta koji on prema naslijeđu poststrukturalizma, pa i domicilnog semantkonkretizma, doživljava uglavnom kao tekstualnu “praksu”. Takav pristup zamjetan jei u ovoj zbirci gdje Petković nerijetko “pušta jeziku da ga vodi”, pa poezija postaje u najboljem smislu potraga za značenjem,riječju free style meandriranje kroz bespuća “lijepe naše” referencijalnosti, bilo da je riječ o globalnim turbulencijama, neposrednom društvenom okruženju ili osobnoj povijesti. Autor pritom iskazuje dinamičnu i kritičku privrženost kolektivu s kojim je kao pjesnik u opravdano bipolarnom odnosu.

Na konceptualnoj razini Aristotelova etička preokupacija vrlim životom, kao i metafizičarska opsesija pčelama u čijoj se radišnosti ogleda nešto “božansko”, kod Petkovića se potencijalno protežu u krovnemetafore koje insinuiraju uzaludnost “znanstvenog”nastojanja da se u spoznajne svrhe zaokruži cjelina ljudskogiskustva i znanja, budući da jedino šamanski duh pjesnika može svojim verbalnim “bajanjem” do kraja uroniti u dubinu našeg bivanja u jeziku, pa tako i u svijetu, koji je danas, kako pjesnik napominje – “sav nešto otprilike”. Premda po vokaciji poeta doctus, Petković u svojim jezičkim eskapadama dosljedno iskazuje ludički, “pučki”, gotovo zajebantski odnos prema pojesisu, tako da će se čitatelj pri suočavaju s ovim slojevitim i duhovitim rukopisom zasigurno na nekoliko mjesta i naglas nasmijati, što je rijetka ali svakako hvale vrijedna situacija kad je riječ o suvremenoj hrvatskoj poeziji.

Damir Šodan