Uvod u povijest književnosti

Knjiga se bavi ključnim problemima književne povijesti, odnosno, načela istraživanja povijesti književnosti u suvremenoj historiografskoj i teorijskoj literaturi. U uvodnom dijelu razmatraju se pojmovi povijesti književnosti i tradicije kao načelnih pristupa građi književnosti iz prošlosti. Ispituje se podrijetlo kronologijskog raspoređivanja književnih djela i autora, kao jednog od načela klasifikacije literarnog materijala. Jednako tako analizira se odnos fizikalnog i povijesnog pojma vremena. Prvo poglavlje posvećeno je tradicijski utemeljenom pojmu i području periodizacije, odnosno, grupiranja književnih tekstova u razdoblja, temeljem poetičkih i stilskih sličnosti. Posebno se razmatra odnos događanje i umjetničke povijesti, te suodnosi između tipova periodizacija u različitim područjima umjetnosti (povijest glazbe, povijest likovnih umjetnosti i arhitekture). Logičnim slijedom dolazimo u drugom poglavlju do pitanja o relaciji književne i kulturalne povijesti, kao i teme književnog i kulturalnog pamćenja, na tragu istraživanja novih francuskih povjesničara i njemačkih istraživača koji nasljeđuju ključne teze iz radova Jana i Aleide Assmann. Treće poglavlje bavi se odnosom dijakronijskog i sinkronijskog proučavanja literature, te pitanjima zasebnih književnih rodova i vrsta (npr. povijest romana). Ispituju se mogućnosti povezivanja tih dviju istraživačkih praksi književnih povjesničara u internacionalnoj i nacionalnoj praksi Posebno se ističu teme komparativnog izučavanja literature, unutar kontaktnih književnosti kao i novije teme „globalizacije“ književnosti koja nas suočava s pitanjima nacionalnog i nadnacionalnog pristupa povijesti književnosti. Četvrto poglavlja uvodi novu perspektivu, a to je kriterij pojma lijepog, odnosno, estetičkog pristupa književnim tekstovima, što vrlo često dovodi u pitanje klasičnu poetičku periodizaciju literature. Na primjerima domaće i inozemne prakse ukazuje se na modele estetički utemeljenih povijesti književnosti. Peto poglavlje posvećeno je problemima ideoloških koncepcija povijesti književnosti, te ideji „duha vremena“ kao pojma koji početkom dvadesetog stoljeća zamjenjuje ideju epohe ili razdoblja, te estetičko-poetička načela. Šesto poglavlje bavi se, na tragu teorije P. Ricoeura odnosom povijesti i naracije. Osnovna teza koja se ispituje jest tvrdnja da govor o prošlosti uvijek ima vremenski aspekt i nužno usvaja naraciju, to jest, pripovijedanje kao način izlaganja/ustrojavanja svoje građe. Sedmo poglavlje posvećeno je pitanju „objektivnosti“ književne povijesti i temi „prikrivene valorizacije“ koja proizlazi iz nemogućnosti književnog povjesničara da u svom radu izbjegne estetička, poetička, ideološka i kulturalna načela koja vrednuju određena djela i postavljaju hijerarhiju među njima. U završnom dijelu urednik akademik Boris Senker daje svoj urednički osvrt na knjigu.