Škriptaji kože

Djevojka zatečena u stanu. A usred svog svijeta. Onomad s proljeća. Trideset je i jedna godina od tada. Kuća joj na pogrešnom mjestu. To je ovaj roman. Priča jednog iskustva napisana s masom detalja koji pojačavaju mučninu do nepodnošljivog. Donesen iz pogleda mučene djevojke postaje i uvjerljiva i dosljedna slika tih nekakvih iskrslih pod puškama i noževima do tog trena neprimjetnih bijednika izvršitelja ali i jedne vojske i politike, imenom vojske republike srpske a da se to ne naglašava, jednog seljačkog shvatanja historije kao opravdanja za sve, jednog neizdrživo zluradog masovnog saučesništva izravnim sudjelovanjem podrškom il ako ništa ravnodušnošću širokih razmjera.

Osuda ipak svakog ovakvog ovdje i tamo rata kao paravana za neshvatljivo ali opričljivo traženje izgovora za ponižavanje i iživljavanje glupih, zlom izjedenih prikrivenih. Iz te podrške i ravnodušnosti još se ne može oporaviti. Književnost može što ne može ništa drugo. Zato je najveći izum ljudskog roda. Zato to najviše ljudi pokušava a najmanje uspijeva. Da uhvati život u njegovoj neponovljivosti. Da kad treba a treba patnju bliskih koliko i dalekih prikaže kao našu. Živo do u zvuk i sjenu.

Možda smo mislili da je daleko i da se tiče drugih. A tiče se nas. I nikad ne prolazi.