Giovanni Boccaccio

Giovanni Boccaccio talijanski je književnik koji je svoja djela pisao u doba renesanse i koji je ostao zapamćen kao trubadur, književnik svjetskog glasa te veliki umjetnik. Rodio se 16. lipnja 1313. godine u Parizu u nezakonitoj vezi trgovca iz Firence Boccaccia i francuske plemkinje. Život u Napulju ostavio je velik utjecaj na Boccaccia kada se mogao osjetiti utjecaj dvora s kojim je Giovanni bio povezan, zahvaljujući najviše vezama koje je njegov otac imao s poznatom kućom Bardi koja se bavila financijama. Prva njegova djela nastala su u Firenci, a to su: pustolovno-ljubavni roman u prozi "Filocolo" i romani u stihovima "Teseida" i "Filostrato". Inspiraciju za djela dobio je zahvaljujući ženi koju je kasnije u svojim pjesmama nazvao Fiammetta. Objavio je spjevove "Ninfale fiesolano", "Ninfale d' Ameto", ljubavni roman "Elegija gospe Fiammette" i brojna znanstvena djela na latinskom jeziku. Također, njegovo oduševljenje Danteom je bilo golemo pa je odlučio napisati njegovu biografiju i komentar na 17 pjevanja "Božanstvene komedije". Sredinom stoljeća u Italiji se pojavila kuga od koje je umro i njegov otac. To ga je potaklo da napiše djelo "Dekameron" po kojem je postao najviše poznat. "Dekameron" je zbirka od čak stotinu novela, a one su prožete humanizmom i optimizmom. U posljednjoj fazi stvaranja Giovanni Boccaccio se posvetio pisanju djela na latinskom jeziku kada se mogao osjetiti duh humanizma. Tada je više djelovao kao učenjak nego kao umjetnik. Umro je 1375. godine u Certaldu.