Ahmet Hamdi Tanpınar

Ahmet Hamdi Tanpınar (23. lipnja 1901., Istanbul – 24. siječnja 1962.) isprva se školovao u Istanbulu, a zatim u unutrašnjosti zemlje dok se selio s ocem, koji je bio kadija u raznim gradovima i kasabama Anatolije. S trinaest godina, kada su se nalazili u Musulu, izgubio je majku. Ta smrt i Antalija, u koju je dvije godine poslije njegov otac premješten, ostavile su duboke tragove na Tanpınarovu unutarnjem svijetu i njegovu pisanju. Nakon srednje škole završene u Antaliji Tanpınar se 1919. vraća u Istanbul i upisuje na Filološki fakultet Istanbulskoga sveučilišta. Ondje se uključuje u široki književni krug, gdje osobito treba istaći njegova profesora Yahyu Kemala, koji će jako utjecati na njega. Prve pjesme objavio je 1921. u časopisu Dergâh, koji su izdavali upravo Yahya Kemal i mladići okupljeni oko njega. Njegova su djela Antologija Tevfika Fikreta (1937.), Antologija Namika Kemala (1942.), Snovi Abdullah-efendija (priče, 1942.), Pet gradova (esej, 1945.), Povijest turske književnosti XIX. stoljeća (1949.), Spokoj (roman, 1949.), Ljetna kiša (priče, 1956.), Pjesme (1961.), Institut za namještanje satova (roman, 1961.), Yahya Kemal (biografija, 1962.), Oni izvan pozornice (u nastavcima 1950., roman 1973.), Mahur Beste (u nastavcima 1944., roman 1975.), Žena na mjesecu (roman, 1987.) te Između dvije vatre (scenarij, 1999.).