Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821. -1881.), ruski književnik ukrajinskog porijekla, romanopisac, novelist i publicist, jedan od najznačajnijih književnika u povijesti. Dostojevski pohađa i završava vojno-inženjerski studij u Sankt Peterburgu, no rano odlučuje da će se posvetiti spisateljskomu pozivu. Prevodi Balzacovu «Eugeniju Grandet» i pod utjecajem Gogolja piše svoje prvo djelo, dulju pripovijest «Bijedni ljudi» (1846.), epistolarnoga oblika, koja je oduševila najznačajnijega ruskoga kritika Visariona Bjelinskog i lansirala Dostojevskoga u sferu ruskih književnih krugova. U to se doba Dostojevski približava i ulazi u kružok utopijskih socijalista koje je predvodio Butaševič-Petraševski, čija se "revolucionarna" djelatnost sastojala uglavnom od privatnih rasprava o budućnosti Rusije, reformi društvenoga sustava, demokratizaciji i oslobođenju od kmetstva. Na književnom planu, slijedilo je prvo doista snažno, «dostojevskijansko» ostvarenje, kratki roman «Dvojnik» (1846.) u kojem je prikazan rasap ličnosti činovnika Goljatkina koji tone u shizofreniju u nizu halucinacija u kojima se miješaju zbilja i mentalne projekcije. To izvorno djelo nije naišlo na zadovoljavajuću recepciju, poglavito zbog psihološkoga poniranja i radikalnoga rastakanja stvarnosti u svijesti protagonista, što je nadilazilo kanone onodobne estetike temeljene ponajviše na društvenoj kritici. Nakon povratka u Sankt Peterburg Dostojevski objavljuje «Zapise iz mrtvoga doma» (1860.-1862.), fikcionalizirani opis vlastita robovanja, pun realističkih prikaza supatnika-robijaša. Ta knjiga ostvaruje velik uspjeh i donosi autoru djelomičnu carevu rehabilitaciju. Godine 1864. Dostojevski objelodanjuje briljantne «Zapise iz podzemlja» - jedan od najintenzivnijih ispovjednih kratkih romana. U velike romane Dostojevskoga obično se broje sljedeća djela: «Zločin i kazna» (1866.), njegovo tehnički najsavršenije djelo, o ideološki motiviranom ubojstvu sa središnjim likom Rodionom Raskoljnikovim, prototipom Nietzscheova nadčovjeka; «Idiot» (1868.), u kojem je Dostojevski dao kristoliki lik kneza Miškina, kao i realistički implicitni komentar o propasti neuvjetovanoga dobra u sekularnom svijetu; «Bjesovi»/»Demoni»/»Zli dusi» (1872.), «najdostojevskijevski» roman o grupi nihilističkih revolucionara, djelo metafizičkoga nimbusa u ruhu političkoga romana; «Mladić»/»Žutokljunac» (1875.), rusku inačicu njemačkoga odgojnoga romana, koji karakteristično vrije kaotičnim događajima i ne vodi, poput Bildungsromana ni u kakvu sređenu građansku egzistenciju; te posljednje, najopsežnije i najveće djelo, «Braća Karamazovi» (1881.), formalno o patricidu u obitelji s ocem i trojicom braće, no romanom u kojem je pisac sumirao sve svoje opsesivne teme, i za koji se može reći je pobijeđeno porukom nade u uskrsnuće i vječni život kojom «Braća Karamazovi» i završavaju. Dostojevski je umro 1881., iznenada, nakon krvarenja uzrokovanoga epileptičnim napadajem.