Ivana Brlić Mažuranić

Ivana Brlić-Mažuranić (Ogulin, 18. travnja 1874. – Zagreb, 21. rujna 1938.), bila je hrvatska književnica koja je u Hrvatskoj i u svijetu priznata kao jedna od najznačajnijih spisateljica za djecu. Ivana Brlić-Mažuranić počela je pisati poeziju, eseje i dnevnike vrlo rano, ali su joj prvi radovi objavljeni tek početkom 20. stoljeća. Svoju prvu pjesmu Zvijezdi moje domovine napisala je u Ogulinu 1886. godine. Zbirku pripovjedaka i pjesama za djecu Valjani i nevaljani izdala je 1902. godine u vlastitoj nakladi. Nakon objavljivanja zbirke Valjanih i nevaljanih pisala je članke i kratke priče za djecu koji su izlazili u novinama i časopisima. Priče i tekstovi poput serije obrazovnih članaka naslovljenih Škola i praznici objavljivani su redovito od 1903. godine nadalje. Pravu pozornost književne publike skreće 1913. godine romanom za djecu Čudnovate zgode šegrta Hlapića. U ovoj napetoj priči siromašni šegrt Hlapić bježi od svoga gazde, a zgode na kraju prevladaju nezgode. Napisala je pjesničku zbirku Slike (1912.), pedagoški intoniranu Knjigu omladini (1923.), zapise o obiteljskome rodoslovlju (Obzor, 1933.-1934.), koje objedinjuje u trima knjigama (1934., 1935.), povijesno-pustolovni roman za mladež Jaša Dalmatin potkralj Gudžerata (1937.) te je prevodila s njemačkoga i francuskoga jezika. Njezinim krunskim djelom kritičari smatraju zbirku pripovjedaka Priče iz davnine, objavljenu 1916. godine, djelo koje sadrži motive mitološke mudrosti običnoga svijeta, inspirirane slavenskom mitologijom. Četiri je puta (1931., 1935., 1937. i 1938. godine)[13] bila predložena za Nobelovu nagradu. Tih godina za Nobelovu nagradu predlagali su je dr. Gavro (Gabriel) Manojlović i Albert Bazala. Godine 1937.Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti primila ju je za svoju (dopisnu) članicu, kao prvu ženu kojoj je dodijeljena takva čast.