Branko Bošnjak

(1923. – 1996), hrvatski filozof, na Filozofskom je fakultetu u Zagrebu diplomirao filozofiju, jugoslavenske književnosti i jezike 1950., a grčki jezik i književnost 1958., doktorirao je 1956. Od 1960. bio je docent, od 1963. izvanredni, a od 1970. redoviti profesor filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je predsjednik Hrvatskoga filozofskog društva (1965. i 1978. – 1979.), član hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (od 1985. izvanredni, a od 1991. redoviti). Pod utjecajem Marxove filozofije i stoičke tradicije te osobito Jaspersove filozofije egzistencije, u središte svog filozofskog razmatranja postavlja odnos filozofije i kršćanstva. Kao religija koja ima najrazrađeniji sustav tumačenja eshatona, kršćanstvo treba biti predmetom filozofske kritike u smjeru utemeljenja čovjekova autentičnog bitka. Time se filozofija mora uključiti u život zalažući se za istovjetnost znanja i djelovanja kako ne bi ostala samo na spekulativnoj razini odnosa prema svijetu. Glavna djela: Grčka filozofija od početaka do Aristotela (1956.), Filozofija od Aristotela do renesanse (1957.), Filozofija i kršćanstvo (1966.), Filozofija. Uvod u filozofsko mišljenje i Rječnik (1977.), Sistematika filozofije (1977.), Smisao filozofske egzistencije (1981.), Filozofija i povijest (1983.), Filozofija istine (1996.) te Povijest filozofije (I – III, 1990. – 1993.; 2019.)