Damir Matković

Damir Matković rođen je u Zagrebu 26. siječnja 1952., ali kako mu je majka iz Novalje na otoku Pagu, a otac iz Šibenika, osjeća se čistim zagrebačkim Dalmatincem. Dakle, pripadnikom one, kako mu se čini, povlaštene skupine hrvatskog pučanstva koja u sebi ujedinjava odbljeske austrougarske civilizacijske tradicije i mediteransku otvorenost i znatiželju za cijelim svijetom s kojim nas povezuje more. Nakon osnovne škole upisao se u XV. matematičku gimnaziju u Zagrebu s čvrstom namjerom da gradi brodove koji mu bijahu opsesija još od najmlađih dana. 

Brodograditeljem nikada nije postao jer mu se u 17. godini u život nepovratno uplela televizija. Kao učenik trećeg razreda gimnazije 1969. napisao je dramski tekst koji mu je otkupila Televizija Zagreb i preokrenula mu svijet naopačke. Tinejdžer je otpisao brodogradnju i odlučio postati profesionalni pisac scenarija. Ne treba raditi u uredu od 7 do 15 sati, ne treba ni raditi svaki dan, a ne treba čak imati ni stalnog poslodavca. Dovoljni su mašta i pisaći stroj! Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s odličnim je uspjehom diplomirao komparativnu književnost i fonetiku, a primivši diplomu, shvatio je kako su se vremena stubokom promijenila. Televizija je počela masovno uvoziti inozemni igrani program i nije pretjerano žudjela za mladim neafirmiranim scenaristima. Umjesto da piše televizijske drame i serije, završio je kao novinar-suradnik u Dječjem programu Radio-Zagreba. Nije to baš bio pravi nadomjestak za životne snove pa je utjehu pokušao potražiti u psiholingvistici. Kao studenta fonetike fascinirala ga je neograničena mogućnost ljudskog bića da već u najranijoj dobi bez ikakvih problema nauči bilo koji jezik. Uvjeren da jezik presudno strukturira viđenje svijeta oko nas i da u svakom jeziku svijet izgleda ponešto drukčije, naumio se posvetiti znanstvenom istraživanju procesa učenja jezika. Zato je pet godina proveo u Liegeu i Parizu kao profesor hrvatskog jezika i kulture djeci naših »radnika na privremenom boravku u inozemstvu«, kako se to onda govorilo.

Dječica su muku mučila i s francuskim i s hrvatskim i zato su imala trajnu krizu identiteta ne uspijevajući se skladno uklopiti ni u jednu jezičnu i nacionalnu zajednicu. Hrvatski jezik bio im je nepremostiva zaprjeka, a s francuskim je bilo još gore. U Belgiji su je testirali verbalnim testovima na francuskom pa bi ih nakon loših rezultata, jer zapravo nisu dobro znala jezik, svrstali u skupinu osoba s teškoćama u razvoju i tako im trajno obilježili životnu sudbinu. Zar to nije tema za doktorat? No, kako su nakon izborne pobjede francuski socijalisti 1981. radikalno postrožili uvjete za upis stranih studenata na sveučilište, rasplinuo se i san o doktoratu. U Zagrebu ta problematika nije ama baš nikoga zanimala pa je nesuđeni doktorand 1982. završio na audiciji za novinare Televizije Zagreb. Na toj je audiciji bio prvi i ostatak radnog vijeka proveo je kao televizijski novinar.

Od izvještavanja s tržnice dogurao je do urednika i voditelja Zagrebačke panorame (1986.), mozaične emisije Dobar dan (1988.), informativno-političkog magazina Spektar (1990.), informativne emisije Slikom na sliku (1992.), urednika i voditelja TV Dnevnika (1994.). Neko je vrijeme bio pomoćnik glavnog ravnatelja HRT-a za javni radio i televiziju pa odgovorni urednik Zabavnog i Sportskog programa HTV-a. Od 2004. do mirovine 2017. bio je vanjskopolitički komentator HTV-a. Jedan je od prvih novinara HTV-a koji je (2006.) uzeo kameru i sam počeo snimati svoje reportaže (video-journalist). Tako je u suton radnog vijeka napokon dobio mogućnost pripovijedati svoje priče. Putujući Europom, za HTV je snimio više od 50 informativno-političkih reportaža i 15 polusatnih dokumentarnih reportaža. Među njima su i tri snimljene na trgovačkim brodovima koji su plovili od Rotterdama i sjeverne Norveške do Sardinije, Kanara i Maroka. Za dokumentarni film Međugorje, s redateljem Antom Granikom, 1987. dobio je godišnju nagradu Hrvatskog novinarskog društva (HND) Zlatno pero.

Zajedno s novinarkom Brankom Bilić i snimateljem Ilijom Lekićem istu je nagradu 1988. dobio za izvještavanje o zbivanjima na Kosovu. Za dokumentarni film Azori – tajna uspjeha 2007. dobio je nagradu delegacije EU u Hrvatskoj Prix Schuman za televizijsku emisiju koja najbolje promiče temeljne vrijednosti Europske unije. Zanimajući se za funkcioniranje televizije kao programskog i poslovnog sustava, objavio je knjigu Televizija – igračka našeg stoljeća (1995.) i više stručnih članaka. Možda će ga neka buduća povijest novinarstva u Hrvatskoj u bilješci spomenuti i kao jednog od utemeljitelja, autora najvećeg dijela programskih načela i prvog predsjednika Zbora novinara elektroničkih medija Forum 21, ogranka HND-a koji je 1997., autoritarnim vremenima usprkos, uspješno pokrenuo proces pluralizacije i demokratizacije hrvatskog krajolika elektroničkih medija i njegovo usklađivanje sa standardima razvijenih demokracija.