U dramama Ivane Sajko nema tradicionalno oblikovanih karaktera, a njihova forma izmiče uobičajenoj stilskoj i žanrovskoj klasifikaciji. Drame su to koje pokatkad djeluju kao rebusi koji traže krajnje posvećenog i višestruko upućenog interpretatora, spremnog na rastvaranje njihovih gusto posijanih naponskih polja. Iza površinskih fobija i užasa valja tu pronaći hipersenzibilnost i sentiment, iza savršene ritmičke strukture vrhunsku ironiju, iza filigranskog dramaturškog tkanja brojne utjecaje i nadahnuća, često povezane s različitim oblicima nedramskog kazališta i drugih umjetnosti novoga doba. No osim obilja šlagvorta za scensko istraživanje raznih predstavljačkih formi i mogućnosti njihova ispreplitanja te niza zahtjevnih individualnih i korskih uloga, drame Ivane Sajko nude i mogućnost ozbiljne meditacije nad nekima od temeljnih problema suvremenog svijeta. U prividno izmještenom poetskom svijetu Ivane Sajko ti problemi (otuđenost, duhovna impotencija, sklonost samouništenju, politička bestijalnost, terorizam) dobivaju snagu arhetipova čije dešifriranje vodi mnogo dalje od pukog rasplitanja dramske slagalice; vodi pravo u "središte igre". A to je već mjesto na kojem opojnost poezije i ritma može prijeći u subverzivnost i radikalizam; to je ključ za čitanje dramskih tekstova Ivane Sajko i ishodišna točka njenog dramatičarskog diksursa.
.jpg "Ivana Sajko - Žena bomba")
