Top liste

Književnost
  1. Ante Tomić i Rajko Grlić - Ustav Republike Hrvatske

    Ante Tomić i Rajko Grlić Ustav Republike Hrvatske

    99,00 kn 89,10 kn detaljno
    1
  2. Marina Stepnova - Lazarove žene

    Marina Stepnova Lazarove žene

    139,00 kn 125,10 kn detaljno
    2
  3. John Williams - Stoner

    John Williams Stoner

    149,00 kn 134,10 kn detaljno
    3
  4. Ivana Bodrožić - Rupa

    Ivana Bodrožić Rupa

    39,90 kn 35,91 kn detaljno
    4
  5. Ankica Tomić - Vice versa

    Ankica Tomić Vice versa

    139,00 kn 125,10 kn detaljno
    5
  6. Slobodan Šnajder - Doba mjedi

    Slobodan Šnajder Doba mjedi

    150,00 kn detaljno
    6
  7. Jojo Moyes - Tu sam pred tobom

    Jojo Moyes Tu sam pred tobom

    79,00 kn 71,10 kn detaljno
    7
  8. Çiler İlhan - Izgon

    Çiler İlhan Izgon

    129,00 kn 116,10 kn detaljno
    8
  9. Jojo Moyes -  Nakon tebe

    Jojo Moyes Nakon tebe

    89,00 kn 80,10 kn detaljno
    9
  10. Nina George - Mala pariška knjižara

    Nina George Mala pariška knjižara

    99,00 kn 89,00 kn detaljno
    10
Publicistika
  1. Ana Bučević - U vortexu ostvarenih želja

    Ana Bučević U vortexu ostvarenih želja

    130,00 kn 117,00 kn detaljno
    1
  2.  Bruce Springsteen - Springsteen

    Bruce Springsteen Springsteen

    159,00 kn 143,10 kn detaljno
    2
  3. Ivana Plechinger - Ono što ostaje, uvijek ljubav je

    Ivana Plechinger Ono što ostaje, uvijek ljubav je

    99,00 kn 89,10 kn detaljno
    3
  4. John C. Parkin - Jebe mi se

    John C. Parkin Jebe mi se

    29,00 kn detaljno
    4
  5. Ana Bučević - Safari duha

    Ana Bučević Safari duha

    130,00 kn 117,00 kn detaljno
    5
  6. Anita Šupe - Istine i laži o hrani

    Anita Šupe Istine i laži o hrani

    129,00 kn 116,10 kn detaljno
    6
  7. Roman Leljak - Huda jama

    Roman Leljak Huda jama

    140,00 kn detaljno
    7
  8. Stašo Forenbaher, Lara Černicki - Starim cestama preko Velebita

    Stašo Forenbaher, Lara Černicki Starim cestama preko Velebita

    180,00 kn 162,00 kn detaljno
    8
  9. Todd Spehr - Dražen

    Todd Spehr Dražen

    99,00 kn 89,10 kn detaljno
    9
  10. Miroslav Krleža - Marginalije

    Miroslav Krleža Marginalije

    119,00 kn 107,10 kn detaljno
    10
Miroslav Krleža - Mnogopoštovanoj gospodi mravima

Miroslav Krleža Mnogopoštovanoj gospodi mravima

Ocjena čitatelja
  • ISBN: 978-953-303-064-7
  • UDK: 886.2-9
  • Biblioteka: Cicero
  • Izdavač: Naklada Ljevak
  • Godina: 2009.
  • Uvez: meki
  • Jezik: hrvatski
  • Broj stranica: 304
  • Format: 13,80 x 21,00 cm
Cijena: 129,00 kn
Cijena s popustom: 19,00 kn
Vaša ušteda 110,00 kn
Dodaj u listu želja Dodaj u košaricu
Napiši komentar
Ocjena: (-)
Broj komentara: (0)

Vlaho Bogišić: Uvod u posljednji razgovor s Krležom

Nakon što je umakao iz habsburških vojnih zavoda te se neuspješno pokušao snaći na balkanskim bojišnicama i u zagrebačkim redakcijama, Miroslav Krleža preživljava prvi svjetski rat, u kojemu nestaju mnogi i mnogo od onoga što je formiralo njegov Svijet da bi se ubrzo probio u samo središte javnoga života i ondje zadržao duže od ikoga u građanskoj Hrvatskoj, preko šezdeset godina, sve do svoje smrti u dubokoj starosti. Prvo - priskrbiti pozornost - uspjelo mu je snagom talenta, pri čemu nije posvemašnja iznimka, te velikim razmjerom krize, kada i male sredine, poput hrvatske, lakše korespondiraju s općom dikcijom epoha. Krležine su drame i novele u avangardističkome slogu utopijskoga optimizma doista ne samo izražavale sav tragedski potencijal piramida mrtvih domobrana nego i naše admirale uvjerljivo fikcionalizirale na pozadini crvenih barjaka posljednjih barikada koje su se dodirivale na europskim ulicama i pozornicama. No kako je postigao ono drugo - opstati tako dugo i tako usamljeno na društvenoj pozornici - od Vidovdanskoga do Europskoga ustava, i u jeziku koji se jednako dramatično razvio, od skučenih krovova Hrvatske mlade lirike do labirinta slobode u Kiklopu, ostaje zagonetkom koja je povlastica onih koje zaista, zbog sebe, a ne radi njega, zanima ono što se pritom dogodilo.

Kada bi se i sam, potkraj osvrtao na to što se s njime zbilo, Krleža je isticao problem razumijevanja, to da ljudi, kako to ponavlja i u ovoj knjizi često „čitaju kako hoće, a ne kako je napisano“. Krajem mjeseca studenog 1981., „u polumraku sobe“ svoga doma na zagrebačkom Gvozdu govori slikaru Vaništi, autoru najboljeg, premda „naknadnog“ intervjua s njime: „Bio sam, može se reći, političar jednog malog naroda. Šezdeset i više godina zalagao sam se da bude bolje nego što je bilo, za neku vrstu progresa… Ako je neki Hrvat (u Zagrebu 1900) postao fiškal i zarađujući na sitnim parnicama, kupio dvokatnicu, to se smatralo velikim uspjehom. Došao je prvi svjetski rat i iza njega sve ostalo. U takvoj sam sredini s bijednom književnošću iskočio, kao clown, više bukom nego nekim drugim kvalitetima. Pokušao sam nešto reći o tome narodu, njegovoj povijesnoj i geografskoj uvjetovanosti, njegovoj stoljetnoj potištenosti. Pisao sam o slikarstvu, o vjerskom raskolu, o Rimu, patarenima.. kao artist, svoje ratne novele, drame, romane, eseje.. Hoće li štogod ostati od svega toga; hoće li se to zaboraviti, hoće li netko sve to izbrisati? Tko će o tome prosuđivati, i u kojim okolnostima, u vakumu oko nas, u pomanjkanju klime, u potpunoj praznini..?“. Krleža nije bio samo važan pisac, njegovim riječima „političar“, nego i dobar pisac. A takvi, dobri pisci se uvijek, sve do kraja pitaju „hoće li netko sve to izbrisati“, je li vrijedilo toliko da ne bude izbrisano. No u razgovoru na koji se poziva Enes Čengić on je nešto prije (1973) aludirao i na drugu razinu komunikacijske „praznine“: „Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarista. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marsist i komunist, za neke marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike Antikrist koga treba pribiti na sramni stup. Za malograđane poslije rata sam kriv da je do svega ovoga došlo, za partijce što nisam došao u partizane, za vojnike zato što sam antimilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik“.
Sve i ako je doista desetljećima nakon odlaska, pa i oporuke kojom je i sam projicirao svojevrsnu receptivnu odgodu svoga portreta, ostao zatočenikom vlastite predodžbe o neprevladanim nesporazumima, figure kojima se Krleža koristi kada govori o sebi i onima s kojima je živio – progres, parnice, književnost, patareni, raskol, unitaristi, klerikalci, militaristi – zamrle su same od sebe. U njegovu djelu, Krleži samome, međutim, mimo njih, dakle mimo njegove ne samo memoarske retorike, pored i iznad nje, živi spektar pojmova koji ga je učinio onim što je bio, a i što jest – samoća, ljubav, istina, priča, demokracija, slike,  Europa – i ponajprije budućnost. Govoreći u ovoj knjizi, posebno njezinu završnom, izlaznom poglavlju o budućnosti, vremenu u kojemu živimo, pisac je ne samo šokantno precizan – kompjutori se prodaju na buvljacima kao stara krama, a genetski inžinjering programira fiziološke ali i duševne dimenzije – nego i optimističan: vidi „Zvjezdanu, staklenu, prozirnu, smaragdnu Zemlju, što će ploviti po mračnim daljinama nepoznatog vremena kao rasvijetljena nebeska svjetiljka“. Krleža je kao „važan“ pisac doista i „težak“ pisac, s čime su se suočili naraštaji gimnazijalaca i njihovih profesora dok ga se čitalo i učilo u školama, no isti je taj pisac, kao dobar pisac jednostavan unatoč dugačkim i zamršenim rečenicama, jer mu je ritam hramoničan, a misao jasna,  pa se o tomu da je nerazumljiv i stoga nezanimljiv najčešće govori kada ga se izvrsno razumije, tako da se onoga tko razumije to bolno tiče.

U enciklopediji o Krleži se za ovu knjigu „Dijaloga s Miroslavom Krležom i njegovim djelom“ koju je urednik nazvao „Mnogopoštovanoj gospodi mravima“ kaže da pripada žanru tekstualnih intervjua, odnosno da je razgovorna cjelina citatno aranžirana iz autorovih bilješki i objavljenih djela. U poetičkome pogledu ta je pretpostavka djelomice točna, pa ju je vjerojatno bio svjestan i srpski publicist Miloš Jevtić, urednik Radio Beograda kada se prvi put obratio Krleži s molbom da nastupi u njegovu programu. Na drugi način svjestan od Vanište, koji je Krležina neprestana vraćanja vlastitim citatnim toposima slušao uživo, ali tko god je čitao Krležu, a Jevtić očito jest i prije nego ga je u posljednji tren sreo, mogao je znati da Krleža i kada govori – piše: „O načinu vođenja intervjua mogli bismo se dogovoriti posebno. Zapravo, odgovore možete napisati, a možete i govoriti“ (1977). Na predlošku Jevtićeva pisma koje se čuva u Krležinoj ostavštini u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, Krleža skicira odgovor u kojem kaže da mu je „žao što nije u poziciji da se odazove pozivu iz niza razloga, a najviše zato što ne vodi“, ili možda „ne voli“, jer je rukopis nečitak, „ovu vrstu razgovora-intervjua kakvi se javljaju u našoj štampi“. A zašto ih „ne voli“ objasnio je odmah na početku razgovora kada je do njega ipak došlo: „Do danas nisam čuo ni jedne žive duše da bi me zapitala jesam li pročitao neki razgovor s prominentom našeg pera“. Stoga se Jevtić upućujući Krležu tko je sve i kako važan govorio za njegov doista reprezentativan radijski program, u što je Krleža ionako bio upućen, kretao pogrešnim tragom sve dok se nije obratio Beli Krleži, te prvo s njome snimio intervju. Kada Bela Krleža, u također očito prethodno tekstualno pripremljenom razgovoru, govori Jevtiću primjerice da su „teatar i narod jedna cjelina“ te da „otuda, u svakoj budućnosti čovjeku će biti potrebna živa riječ drugog čovjeka“ i da je upravo „to teatar“, Krleža je, odnosno njegovi „citati“ već blizu.

Devedesetogodišnjaci ni danas, pa ni kada s idejom razgovora kao takvoga nemaju poseban problem, ne govore često za radio ili televiziju. Elektronski mediji osobito nisu sredstvo kroz koje bi se razrađivale ideje, ali Krleža je preko Enciklopedije bio neposredno osvjedočen kolika je važnost pročišćene, ocijeđene, jednostavne i razgovijetne poruke. Njegova neumorna rasprava, i prepiska, s piscima enciklopedičkih tekstova ne tiče se tek, kao što se to vidi iz „marginalija“, onoga što se želi reći već pogotovo načina na koji će se to učiniti. Vodeći svoje javne rasprave, umjesto kroz medije, u polemičkim knjigama i predavanjima, te napose u neposrednim razgovorima i prepisci, čiji fragmenti sugeriraju fascinantne razmjere, Krleža je neprestance provjeravao postoji li u hrvatskoj tradiciji, pored pripovjedne, eksplikacijske i prigodne i skrivena „povijest ideja“. Kada je započet rad na Enciklopediji njezino se jezgro u ljeto 1951. dogovorilo da će „direktor, Ujević (Mate), Šegedin i Malinar uzeti na čitanje“ Matoševe eseje, te da u tom radu „neće skupljati samo podatke potrebne za izradu“ enciklopedija, „već će nastojati iscrpsti sve probleme s najšireg književnog i historijskog gledišta“. Sličnoj se vrsti kulturnoga rudarstva s obzirom na Krležin opus, uključujući predloške poput „Moga obračuna s njima“ i „Europe danas“ već idućega mjeseca posvetila  probrana skupina Krležinih korespondenata. Kaže se da će joj se „kad se povrati s godišnjeg odmora“ pridružiti i dr. Ujević, no premda će se ona slijedećih desetljeća, sve do zapravo posljednjega razgovora s Krležom koji vodi Jevtić, mijenjati, o čemu god Krleža bude govorio uz njega su uvijek vlastiti citati kako se ne bi zastranio u prazninu koje se bojao.

O tome hoće li njihov razgovor, nakon što je objavljen na Radio Beogradu te u izvodima prenesen u novinama, postati i knjiga Krleža i Jevtić se nisu stigli dogovoriti: „Posebno je, razume se, pitanje, mislim da se drug Krleža saglasio u načelu, o ideji da se tekst objavi kao knjiga. Voleo bih i o tome, ako drug Krleža smatra da je to potrebno, da se još jednom dogovorimo“, piše Jevtić Beli Krleži. Miloš Jevtić je mnoge od svojih razgovora objavio u zasebnim zbirkama, njegova kolekcija „Odgovori“ obaseže gotovo dvjesto svezaka, a transkripti koji se čuvaju u Narodnoj biblioteci Srbije desetke tisuća kartica. No nije Jevtićev razgovor jedina Krležina knjiga koja za proteklih četvrt stoljeća nije objavljena u Beogradu ni u Srbiji. Izuzmu li se rijetka izdanja Krležinih drama kao lektire, Krleža je u Srbiji za čiji je radio govorio i iz paradigme „hrvatske šutnje“, kada su ga doma potiho ogovarali da ne govori uopće, prešućen. U razgovoru s Jevtićem Krleža govori i o Hrvatskoj Republici, ali i o onima koji su prije njega prelazili tu i druge granice da bi ih se u Hrvatskoj i bez radija čulo.

Od svoga razgovora s Krležom Miloš Jevtić kao što se vidi nije odustao. I bez sudbine koja svaku knjigu određuje tako da ju se čita s obzirom na njen život, a ne samo one koji su je činili, Jevtićev je razgovor s Miroslavom Krležom doista razgovor i utoliko drukčiji ne samo od drugih tekstova koji se također zovu ili jesu razgovori s Krležom nego i od Krleže do kakvoga se dolazi u knjižnicama i kada u njima ima njegovih djela. Priređen tako da ostane dio duhovnoga ambijenta vremena u kojemu je nastao, s jezičnim i stilskim, frazeološkim, aparatom ponekad muzejski patetičnim, ovaj Krleža dolazi iz Jevtićeve beogradske sobe kao da se u njoj namjerno skrio da bi se izvan vremena cinično nasmijao na naš i svoj račun, podsjećajući da je uporno govorio o onome što je znao, na način kako se to u različitim vremenima radi, kada se riječi premeću ali istina, usamljenost i pravo čovjeka da misli i govori drukčije od drugih ne nestaje ma koliko se oni koji tu jednostavnu povlasticu pisca pokušavali opovrgnuti trudili tako da  traže njegov skriveni rukopis.