Rijetke su knjige koje iznenađuju lakoćom, a da su miljama daleko od brbljanja o svakodnevnim banalijama. Knjige koje još uvijek njeguju kultiviranost, koje se ne iscrpljuju u tautologijama, one gotovo da su arhaične, no utoliko su poželjnije, namijenjene pažljivijem čitatelju. Mašta, invencija, oštroumnost, duhovitost, erudicija i lakoća, vjerujem da su opisi svake knjige pjesama koja ne želi biti podložna jednokratnim emotivnim pražnjenjima.
Sanjin Sorel
Nomad koji rizome pretpostavlja korijenima, Šodan, mikrohistorijske zahvate u oficijelno zapisano vrijeme, u tekst vlastite poetike upisuje na način virtuoza misli i riječi: trpak i duhovit do suza, autoironičan i na momente beskrajno zajebantski raspoložen, ukazuje ne samo na ograničenja i pogreške koje proizlaze iz simplificiranih načina bilježenja i ovjekovječenja vremena, nego se i efektno poigrava s tradicijom domaće poetske mudozofije.
Nikola Petković
