Top liste

Književnost
  1. Ante Tomić i Rajko Grlić - Ustav Republike Hrvatske

    Ante Tomić i Rajko Grlić Ustav Republike Hrvatske

    99,00 kn 89,10 kn detaljno
    1
  2. Marina Stepnova - Lazarove žene

    Marina Stepnova Lazarove žene

    139,00 kn 125,10 kn detaljno
    2
  3. John Williams - Stoner

    John Williams Stoner

    149,00 kn 134,10 kn detaljno
    3
  4. Ivana Bodrožić - Rupa

    Ivana Bodrožić Rupa

    39,90 kn 35,91 kn detaljno
    4
  5. Ankica Tomić - Vice versa

    Ankica Tomić Vice versa

    139,00 kn 125,10 kn detaljno
    5
  6. Slobodan Šnajder - Doba mjedi

    Slobodan Šnajder Doba mjedi

    150,00 kn detaljno
    6
  7. Jojo Moyes - Tu sam pred tobom

    Jojo Moyes Tu sam pred tobom

    79,00 kn 71,10 kn detaljno
    7
  8. Çiler İlhan - Izgon

    Çiler İlhan Izgon

    129,00 kn 116,10 kn detaljno
    8
  9. Jojo Moyes -  Nakon tebe

    Jojo Moyes Nakon tebe

    89,00 kn 80,10 kn detaljno
    9
  10. Nina George - Mala pariška knjižara

    Nina George Mala pariška knjižara

    99,00 kn 89,00 kn detaljno
    10
Publicistika
  1. Ana Bučević - U vortexu ostvarenih želja

    Ana Bučević U vortexu ostvarenih želja

    130,00 kn 117,00 kn detaljno
    1
  2.  Bruce Springsteen - Springsteen

    Bruce Springsteen Springsteen

    159,00 kn 143,10 kn detaljno
    2
  3. Ivana Plechinger - Ono što ostaje, uvijek ljubav je

    Ivana Plechinger Ono što ostaje, uvijek ljubav je

    99,00 kn 89,10 kn detaljno
    3
  4. John C. Parkin - Jebe mi se

    John C. Parkin Jebe mi se

    29,00 kn detaljno
    4
  5. Ana Bučević - Safari duha

    Ana Bučević Safari duha

    130,00 kn 117,00 kn detaljno
    5
  6. Anita Šupe - Istine i laži o hrani

    Anita Šupe Istine i laži o hrani

    129,00 kn 116,10 kn detaljno
    6
  7. Roman Leljak - Huda jama

    Roman Leljak Huda jama

    140,00 kn detaljno
    7
  8. Stašo Forenbaher, Lara Černicki - Starim cestama preko Velebita

    Stašo Forenbaher, Lara Černicki Starim cestama preko Velebita

    180,00 kn 162,00 kn detaljno
    8
  9. Todd Spehr - Dražen

    Todd Spehr Dražen

    99,00 kn 89,10 kn detaljno
    9
  10. Miroslav Krleža - Marginalije

    Miroslav Krleža Marginalije

    119,00 kn 107,10 kn detaljno
    10

Ive Šimat Banov Hrvatsko kiparstvo od 1950. do danas

Ocjena čitatelja
  • ISBN: 978-953-303-596-3
  • Biblioteka: Povijest umjetnosti u Hrvatskoj
  • Izdavač: Naklada Ljevak
  • Godina: 2013.
  • Uvez: tvrdi
  • Jezik: hrvatski
  • Format: 21 x 27 cm
Cijena: 349,00 kn
Dodaj u listu želja Dodaj u košaricu
Napiši komentar
Ocjena: (-)
Broj komentara: (0)

UVOD ILI ŠTO SADRŽI (ŽELI) OVA KNJIGA:

Hrvatska skulptura u razdoblju od 1950. do danas važna je i znakovita slika i unutar europske umjetnosti. Značajniji se prikazi skulpture druge polovice XX. stoljeća mogu naći u pojedinačnim većim ili manjim cjelinama, manje ili više pouzdanima, dobrim interpretacijama pojedinih dijelova kiparske prošlosti i sadašnjosti. Fragmenti te slike mogu se naći na velikim tematskim, problemskim, bijenalnim i trijenalnim izložbama. Tu su i tekstovi kritičara i povjesničara umjetnosti koji su skulpturi posvetili velik dio svojih radova. Istodobno, već je zamijećeno da usprkos brojnim monografijama, pojedinim prilozima, istraživanjima, izložbama, ta slika boluje od poslovičnoga nedostatka sintetskih ocjena, studija i pristupa te bogate i vrijednosno značajne cjeline likovnoga života u Hrvatskoj nakon 1950. godine. Uz djela mnogih autora smatramo da knjiga uvaženoga profesora i povjesničara umjetnosti Grge Gamulina prirodno priziva svoj nastavak kako bi slika moderne i suvremene skulpture XX. stoljeća bila cjelovitija i potpunija u nastojanju da opravda naslovom »prigrabljeno« vrijeme.

Stoga zahvalnost profesoru Gamulinu ostaje u temeljima i ovoga napora neovisno o tome što su naši pristupi, i više nego sama građa, različiti. Jer Gamulinovom knjigom dobili smo biografski i kronološki sređenu građu do 50–ih godina prošloga stoljeća

 

***

Postoji li nakon 1945. godine doista neka specifična poslijeratna umjetnost? pita se Manfred Schneckenburger. I premda dobar dio europske umjetnosti i umjetnika nakon Drugoga svjetskog rata ustraje na razradi svojih ranijih traženja i rješenja, zacijelo ima razloga nakon toga užasnoga iskustva drugačije govoriti o europskoj umjetnosti koja traži svoj izgubljeni humanistički temelj. Europsko se kiparstvo dobrim dijelom vezuje i trijezni sudbinom ponižena svijeta, iskazuje jednu egzistencijalističku bolnu crtu umjetnosti pune pesimističkih i tragičnih slika (uzmimo G. Richier, A. Giacomettija, M. Marinija i brojne druge).

U Hrvatskoj je to pitanje više nego umjesno. Odgovor je potvrdan. Doista, u Hrvatskoj nakon 1950. godine postoji »specifična« poslijeratna umjetnost. Jer umjetnost koja se u nas rađa nakon 50–ih nema puno zajedničkoga s vlastitom prošlošću i umjetnošću 20–ih, 30–ih godina, ali ima puno s europskom umjetnošću prvih desetljeća XX. stoljeća, kao i s aktualnim europskim zbivanjima u umjetnosti nakon 1945. ili bolje rečeno 1950. godine. Pa premda nema datumski određenih zbivanja, ipak su pedesete granica na kojoj se lome stare i rađaju nove koncepcije hrvatskoga kiparstva. A kako se ne može puno učiniti pukom kronologijom i tipologijom europskoga kiparstva u odnosu na hrvatsku umjetnost do sredine stoljeća, pedesete daju za pravo da se o hrvatskome kiparstvu promišlja na drugačiji način i iz drugačijih osnovica. I kada im se ne priznaje status prijelomnice ili novoga početka, hrvatsko kiparstvo i umjetnost općenito od 50–ih bilježi svoje uspone i plodne dodire i prožimanja s europskom i svjetskom umjetnošću. Te vrline se dijelom zahvaljuju i oslonima na iskustva velikih plastičara (Marino Marini, Henry Moore, Jean Arp, Constantin Brancusi, Alberto Viani), a dijelom i vraćanjem na modernističku avangardnu umjetnost prvih desetljeća XX. stoljeća.

U hrvatskome kiparstvu nakon 1950. rodila se kiparski bogata i raznorodna slika koja se izdvaja i svojim vrijednosnim i leksičkim posebnostima. Štoviše, nakon 1950. situacija se u hrvatskom modernome i suvremenome kiparstvu može označiti pravim procvatom i ponovno nađenom europskom sudbinom — što nije bio slučaj s kiparstvom između dva svjetska rata.

 

Toj su sudbini prvi pridonosili upravo kipari koji su povezali prošlo i sadašnje, staro i novo: Kosta Angeli Radovani, Ksenija Kantoci i Vojin Bakić. Ali što je hrvatska umjetnost kiparstva nakon pedesete godine XX. stoljeća? Je li to pojam vezan uz ime hrvatskoga kipara? Je li to prostor? Je li to i neki novi Schiavon koji umjesto u Veneciji radi u Aranđelovcu, Villanfranceu ili u Sarajevu, živi u Australiji ili ostavlja djelo u Grazu ili Počitelju? Do koje točke (osim vremenske) možemo ići u omeđivanju područja kako bismo naznačili predmet naše zadaće? Na to ćemo pitanje, pouzdavajući se u vrijednosni kriterij, odgovoriti zaobilazno. Recimo, megalomanski arhitektonsko–skulptoralni sklop posvećen NOB–u u Šehitlucima pokraj Banje Luke (Republika Bosna i Hercegovina) nećemo zbog njegovih grandomansko–propagandnih ciljeva i umjetničkih promašaja, a samo zato jer su rad hrvatskoga umjetnika, navesti u ovoj knjizi. S druge strane radosno ćemo navesti spomenik u Valjevu (Republika Srbija) kipara Vojina Bakića ili djelo Branka Ružića u Sarajevu (Republika Bosna i Hercegovina).

Hrvatska se skulptura u spomenutome razdoblju mora (do 90–ih godina prošloga stoljeća) sagledavati u okvirima jugoslavenske umjetnosti, premda je ona po mnogim posebnim znakovima, brojnošću imena i bogatstvom pristupa, pa naposljetku i vrijednostima, zasebna i odvojena cjelina. Poveznice kojih ima u okvirima bivše države u kojoj politički i pravno djeluje sekundarne su. One su, uz osjećaj umjetničke slobode u odnosu na zemlje istočnoga bloka ili unutar »Željezne zavjese« više zajednički društveni projekt (kolonije, izložbe, zajednički nastupi umjetnika na velikim izložbama u inozemstvu, simpoziji, kontakti…), dok se jasnija zajednička slika (ironično nazvana grupni portret s petokrakom) ponajbolje ogleda u prebujnome, gotovo pjenušavome spomeničkome segmentu (spomenici NOB–u).

Uz kratku povijest modernoga hrvatskog kiparstva do sredine XX. stoljeća uputit ćemo na kratkotrajno, ali neutjecajno razdoblje socrealizma. Potom ćemo u poglavlju Poslijeratni obnovitelji hrvatskoga kiparstva govoriti o ulozi trojice kipara u obnovi hrvatskoga kiparstva, te ulozi Akademije primijenjenih umjetnosti koja je odgojila sjajnu generaciju umjetnika. A iznad svega, nastojat ćemo u sagledavanje hrvatskoga kiparstva do kraja XX. stoljeća uključiti načela raznolike i modernosti i suvremenosti.

Dakako, u dobrome se dijelu kiparske građe nakon 1950. daju uočiti, čvrsto uzglobiti i postaviti u okvire brojne pojave koje su sami oblici kiparskoga izražavanja nametnuli (skulptura u drvu, »željezno doba« hrvatske skulpture, spomenička skulptura itd.). Taj dojam reda i preglednosti nestaje s pojavom novih kiparskih oblika i »skulpturom u proširenome polju«  70–ih i 80–ih godina XX. stoljeća.

Nastojali smo ovdje, posebice u segmentu spomeničke i memorijalne skulpture, zanemariti etikete »državnih kipara« koje su se lijepile za neke umjetnike u prošlosti i sadašnjosti (I. Meštrović, A. Augustinčić, D. Džamonja, K. Kovačić). To nije moglo ni u kojemu slučaju utjecati na sud o primjerice spomeniku, neovisno o tome kome, čemu ili u ime čega je stvarano i poticano, nego je taj sud priljubljen uz djelo i ovisan je o tome govori li prvo sebe. Unutar pojedinačnih imena samo smo djelomično izdvojili ili uključili spomenička rješenja u individualne opuse umjetnika naznačavajući na kraju knjige cjelinu koja zavređuje i temeljitiju obradu. Po kriteriju djela, a ne opusa ili kontinuiteta, apostrofirali smo djela nekih umjetnika koji su, iz ne znamo kakvih razloga, jednostavno nestali i ostali bez kontinuiteta, ali su u pojedinome razdoblju imali važnu i značajnu ulogu.

Prekoračivanje zamišljene granice i iznevjeravanje vremenskoga određenja (2000) te isticanje mladih umjetnika i njihovih djela možda je i preuranjeno, ali mi smo povjerovali u vrline njihova pristupa, htjeli ohrabriti mlade autore. To je, ipak, daleko od toga da stanovito klasificiranje, smještanje u stilske, tipološke i značenjske grupe, kojih u difuznome vremenu nema, određuje njihovu sudbinu. Nipošto. Štoviše, kako nema datumski omeđenih zbivanja, i kako je puno toga u međusobnoj organskoj vezi, granicu (2000) nećemo fatalistički shvaćati kao limes, koji se kao u strogo propisanoj igri ne smije prijeći. Dakako, u prostoru recentnoga i svakodnevnoga zbivanja najviše se izlažemo opasnosti da napravimo pogrešku, mogućnosti krivoga shvaćanja i nerazumijevanja. Ali, taj ćemo rizik preuzeti stvarajući kakav–takav (polemički ili dokumentaristički) temelj za kakvu buduću studiju, koja će biti pisana »nakon iskustva«.

Uz to, moramo pripomenuti da je veliki napor za pisca i suradnike bio pronaći građu i reproducirati primjere i djela o kojima se govori i na koji se sud o umjetniku, i opusu i o cjelovitoj slici, najviše oslanja. Premda u tome nismo posve uspjeli, smatrali smo da je dobar odabir djela i dobra reprodukcija puno bolja od riječi i opisa.

U početku rada na ovoj knjizi i u korist njezine potpunosti i najširih uvida potaknuli smo brojne umjetnike na suradnju. Riječ je o umjetnicima koji su se radeći u drugim medijima, manjim dijelom svojega stvaralačkoga interesa zadržali na skulpturi, objektu ili instalaciji. S vremenom su neki od njih iz ove knjige iz raznih razloga izostavljeni. Njima se duboko ispričavamo nadajući se jednom sagledati i njihove stvaralačke pozicije koje su vrijednosno neupitne.

 

 

O autoru:

Ive Šimat Banov rodio se 12. studenog 1951. u Murteru na istoimenom otoku. Nakon osnovne škole u rodnom mjestu, gimnaziju i studij povijesti umjetnosti i arheologije završio je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na kojemu je i doktorirao.

Radio je u Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture, Leksikografskom zavodu »Miroslav Krleža« te na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Danas je redoviti profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu i suradnik na Doktorskim studijima Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Bio je izbornikom hrvatske selekcije na XXIV. međunarodnom bijenalu u Sao Paolu (Brazil) 1998. godine, te na Grafičkom bijenalu u Ljubljani 1999. godine.

Još za vrijeme studija sudjeluje u brojnim arheološkim istraživanjima, objavljuje kritike, osvrte i studije u brojnim časopisima, stručnom i dnevnom tisku. Znanstvena, stručna i publicistička djelatnost pisca obuhvaća razdoblje moderne umjetnosti, posebice hrvatskoga modernoga i suvremenoga kiparstva. Autorom je brojnih tematskih, problemskih, monografskih i retrospektivnih izložbi.

Objavio je više od 30-ak monografija o našim i stranim slikarima i kiparima ( M. Ujević–Galetović, M. Smerdu, V. Lipovac, Š. Vulas, K. Angeli Radovani i druge). Pružao je stručnu pomoć pri ustanovljenju stalnih zbirki ( J. Ambroz Testen u Krapnju kod Šibenika, i u Kamporu na Rabu; Zlatko Prica u Samoboru i dr.). Objavio je dvije knjige eseja i ogleda iz problematike urbanizma, kiparstva, ekologije, moderne i suvremene umjetnosti (Glas za nesigurne ASA, Zagreb 1999; Dnevnik prolaznika, MH, Zagreb 2006). Povremeno objavljuje poetske i prozne tekstove.